Pučko ili građansko neznanje i neograničena vlast političara bio je glavni strah osnivača Amerike kad su stavljali temelje državi praktično neograničene ekonomske moći i demokratskih potencijala, kao i zemlji koja je izrasla u vojnu supersilu bez premca.
Amerikanci danas ističu da se više nemaju koga plašiti – osim sebe samih. Drugi po redu američki predsjednik Džon Adams (John), koji je vladao od 1797. do 1801. godine, davno je rekao kako “nikad nije postojala nijedna demokratija, a da nije počinila samoubistvo”.
Pametni, naravno, uče na tuđim greškama.
Medijski kontraefekt
Upravo o tome govori nova knjiga američkih historičara Nensi Ajsenberg (Nancy Isenberg) i Endrjua Bernstajna (Andrew Burstein) “Problem s demokratijom…” (“The Problem of Democracy: The Presidents Adams Confront the Cult of Personality”), navodeći da je predsjednik Donald Tramp (Trump) najgora noćna mora, zbog koje se osnivači Amerike sigurno prevrću u grobu.
Autori podsjećaju kako je na samom kraju 18. i na početku 19. stoljeća, kada je Adams vladao, a nešto kasnije i njegov sin Džon Kvinsi Adams (Quincy), od 1825. do 1829., uočena ta opasna snaga slijepog vjerovanja u heroje. Navodi se i da će političari budućnosti biti birani zbog njihovog kulta ličnosti, a ne zbog političkog programa koji nude.
Doći će, dakle, dan, a došao je odavno, da oni koji su stalno na televiziji, i pored kritika, i dalje mogu računati na populistički odron.
I vrijeme koje su u protekle dvije i po godine američki liberalni mediji, recimo CNN i utjecajni “New York Times”, potrošili kritizirajući Trampa, stavljajući ga u udarne vijesti ili na naslovne strane, makar apsolutno u negativnom kontekstu – uglavnom je pomoglo ovom šefu Bijele kuće.
U isto vrijeme, vrlo popularni Džo Bajden (Joe Biden), kojeg isti mediji favoriziraju za novog predsjednika, po prisutnosti u njima za sada zaostaje za aktuelnim predsjednikom. Novinari, koje je Tramp nazvao neprijateljima naroda, tako bivaju saučesnici u "demokratiji" koja, umjesto dobro podmazana mašina, postaje korozija slobode i ljudskih prava.
Politika je za izdržljive
Njemački sociolog i filozof s početka 20. stoljeća Maks Veber (Max Weber) svojevremeno je nagovijestio to stanje pišući o masmedijima i državnoj propagandi. Veber, kojeg Amerikanci rado citiraju, jer je manje radikalan nego Marks (Karl Marx), analizirao je vezu protestantske etike i duha kapitalizma, na neki je način opisao zapadnog “Supermena” - harizmatičnog lidera kome narod sve oprašta. Kao što američki farmeri, za sada, Trampu opraštaju carinske tarife prema Kini iako su one ugrozile izvoz njihove soje u ovu zemlju. Takvi su, čini se, i dalje iz kulturološkog instinkta spremni glasati isključivo za “svog” lidera.
Wikipedia je pobrojala čak 42 države svijeta, od Latinske Amerike do Azije i Afrike, gdje su diktatori u posljednjih stotinjak godina osvojili srce naroda. Među njima je, važno je podsjetiti nas jugonostalgičare, i Titova Jugoslavija; rame uz rame uz Nijemce, Italijane, Ruse, Turke i druge, sve same Evropljane, koji su trampili slobodu za sigurnost.
I u Americi se sada rasplamsava javna debata može li Tramp prerasti u prvi pravi američki kult ličnosti, uz strah da “trampizam” može nadživjeti ovog predsjednika. Ili, kako to na Twitteru piše supernagrađivani američki pisac, Sarajlija Aleksandar Hemon: “Amerika, možda, neće preživjeti trampizam. Osigurajmo da bar Amerikanci prežive”.
Preživjet će, znači, samo oni izdržljivi, s debelom kožom, koji se, kako to (socijalna) evolucija zahtijeva - dodatno prilagode.
Značajne su i riječi koje je u Sarajevu proteklih dana izgovorio Bernar-Anri Levi (Bernard-Henri Lévy), kako se to moglo čuti do Njujorka, dok je, opet, pokazivao prijateljsku naklonost Bosni i posebno nekim Bosancima. Jasno je, međutim, da samo lijepe riječi ili ekstravagantni gestovi nisu više odlučujući doprinos svebosanskoj političkoj emancipaciji.
Izlazak iz ćorsokaka
Bolje se galvanizirati oko zdravog razuma, a ne davati nadnaravna svojstva historijskim ličnostima ili aktualnim političarima. Dakako, i bosanskim bi muslimanima, posebno u mjesecu ramazanu, valjalo razmišljati o pogubnosti bilo koje duhovne inercije. Kao i svim ostalim Bosancima koji duhovno uzdignuće dosežu na svoj način.
No, ono što Bosni, zasigurno, treba je vladavina prava, borba protiv porodične i svake druge korupcije, te iznalaženje formule - kako pružiti ruku mladima, da se zaustavi egzodus razočaranih, pa pravac Njemačka ili još dalje.
Baš kako su to kratko nakon dugog razgovora zaključili američki ambasador Erik Nelson (Eric) i Fahrudin Radončić. Jednostavno, treba nam Bosna koja pripada svim Bosancima, a ne samo nacionalnim poglavicama i njihovim “čistokrvnim” pristalicama koji već dugo Bosnu vode u slijepu ulicu.
Mnogi od nas nisu bili za to, ali dobro je da se Radončić priključio finalnom iskoraku da se napokon sastavi vlast u Bosni i Hercegovini. Ta će vlada biti bolja s njim nego bez njega.
Dobro je i da ga je dan uoči te odluke posjetio američki ambasador u Sarajevu. Da se zna! Radi se o euroatlantskoj agendi od koje se, uz sve kompromise, ne smije odustati na ovaj ili onaj način.
Gospodin Radončić sigurno neće biti evet-efendija u novoj bosanskoj reprezentaciji do koje se stiglo teškom borbom, da se patriotizam ne izjednači s apoteozom i samo veličanjem lidera. Pametni ljudi se prvo moraju složiti oko toga.
Država, kako to Amerikanci ovih dana sve češće govore, ne smije biti “država ljudi” - jarana, sestrića, amidžića, daidžića, već jednostavno - država zakona. A složili smo se i da niko nije iznad zakona.
