Još koji dan i maturanti završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje. Kuda dalje? Fakultet? Posao? Odlazak iz BiH? Sve veći broj srednjoškolaca intenzivno uči njemački jezik kako bi lakše i brže dobili posao tamo negdje.

A oni koji odluče ostati u ovoj maloj balkanskoj zemlji ni ne slute koje ih muke čekaju. I dok se školuju. I dok traže posao. I kad nađu posao. I kad odluče da uđu u svoju obiteljsku priču u kojoj, kao i svi mladi ljudi, planiraju lijepu budućnost za sebe i neku svoju djecu kojoj se nadaju.

Uništavaju generacije

A onda ih dočeka susret s realnošću. Škole se ne završavaju baš tako jednostavno. Ali se nekima i tu popušta. Neki dobiju posao, a da baš ništa o tom poslu i ne znaju. A drugi koji vjeruju u pravdu i pravičnost ostaju nijemo gledati sve to odnekud sa strane. Ovih dana čitamo kako Njemačka ambasada odbija vize građanima BiH.

Da li se radovati ili biti tužan? Radovati se, jer će neki mladi i sposobni ljudi ostati u BiH. Biti tužan, zbog činjenice da ih ne čeka nikakav posao za koji su se školovali. A oni samo žele da grade svoj svijet i život baš kao i njihovi vršnjaci u uređenim zemljama. Kažu im da su krivi nacionalisti jer nemaju posao. Ma krivi su lopovi i varalice. Krivi su svi oni koji su ogrezli u varanju.

A takvima ništa nije sveto, niti do čega drže. Ima ih posvuda. Nisu nepoznati slučajevi korupcije čak i u visokom obrazovanju. Očeva koji, ako su dekani, svoju najbližu rodbinu mogu kod sebe zaposliti. Varalica koji potajno prepisujući tuđa djela stječu nastavna zvanja na fakultetu. A onda uništavaju generacije mladih i sposobnih, obarajući ih na ispitima jer u njima vide ono što oni nikada nisu mogli biti.

Ništa bolje nije ni u zdravstvu, pravosuđu, privredi. A tek kad se osvrnemo na političku uvezanost!

Evo, ovih dana gledamo kako se regrutiraju novi ambasadori samo zato što su po volji onima koji ih biraju. U stilu: „ti meni - ja tebi“. I tako svakih nekoliko godina. A kontinuitet, ugled zemlje i poruka koja se šalje drugdje? Ma koga briga. I novinari i savjetnici, i bliski prijatelji i korisne veze, promoviraju se u građane svijeta koji nose zastavu BiH. I šta oni poručuju mladim ljudima?

Da učenje i trud nisu uvijek ulaznica u svijet ozbiljnih i zrelih ljudi koji grade karijeru i daju vrijednu pouku mlađima. Pouku o poštenom radu.

Pa tako u ove proljetne dane, kada se osamnaestogodišnjaci rastaju i odlaze u svoje nove živote, strahujemo za njih. Gdje će i kuda će? Ako odu, teško da će se ikad vratiti. A ako ostanu, kako ih gledati u oči i lagati im da ih čeka sretna i spokojna budućnost? Gdje je mjera i šta je pravi put? Da li ga u ovom trenutku ima? Mora biti.

Poštovan i tražen

Da ne zaboravim. Mak je gradsko dijete. Završio elitnu gimnaziju. Fakultet. Otac mu bio ponos grada i države. Umro je mlad, a Mak je krenuo svojim putem izvan BiH, jer su mu oca brzo zaboravili. U jednom trenutku je sve što je volio iza sebe ostavio. Danas je ugledan, bogat, poštovan i tražen.

Ali ne u svojoj domovini, nego tamo negdje, a u svoj rodni grad navrati nekoliko puta godišnje na dva-tri dana i bježi natrag na posao, jer posao „ne može čekati“. I dodaje: „Ma znate, tamo gore te niko ne pita ko si, ni koje vjere, ni iz kojeg naroda si. Pitaju samo znaš li raditi. A svi mi smo svoje vjere i svoga naroda. I svi poštujemo jedni druge, jer znamo da gore ne možemo ratovati jedni protiv drugih, nego samo raditi jedni s drugima.“

Tako jednostavno. Treba to samo čuti i primijeniti i u ovoj maloj balkanskoj zemlji. Sretno vam, dragi maturanti. Ne dajte da vas lažu. Borite se za svoj komad neba, radom, trudom i poštenjem.