Dvadeset i kusur godina nakon Dejtona u ovoj (polu)državi još uvijek pričamo o ratu. Dvadeset i kusur godina nakon Dejtona u ovoj (polu)državi još uvijek imamo Ured visokog predstavnika.
Doduše, OHR formalno postoji, ali izgleda kao da ga odavno nema. Dvadeset i kusur godina nakon Dejtona u ovoj (polu)državi još uvijek nisu zatrpani nacionalistički rovovi mržnje. Kamo političke elite strovaljuju naivne Bošnjake, naivne Srbe, naivne Hrvate, a naročito naivne Ostale.
Raštimani između poželjnog mira i nepoželjnih nemira, zabijamo glave u pijesak zanemarujući fakat da neuspješno životarimo i gubimo dragocjeno vrijeme statirajući u ulozi dobrovoljnih talaca politički nametnute matrice - Dobro je, samo nek' ne puca! Tri i po godine užasnog rata zamijenili smo dvodecenijskim prizivanjem novih sukoba. Nažalost, cijenu vlastite gluposti finansijski ćemo namiriti stranim bankarskim lihvarima, zelenaškim međunarodnim fondovima i domaćim izdajnicima.
„Postoji normalan strah, utemeljen, strah koji je racionalan. Ali, kod nas ima mnogo patološkog, bolesnog straha. Mi se jedni drugih bojimo.“ O tome je nedavno govorio fra Mile Babić. Časni se profesor, dakle, oslonio na medicinu kako bi dijagnosticirao hronično stanje beznađa u koje je kompletno bh. društvo zalutalo.
Fra Mile zna znanje!
Pogledajte, naprimjer, ovdašnje ratnohuškačke jastrebove kako od Banjaluke, preko Sarajeva, pa južnije do Mostara zveckaju oružjem, prizivaju rezerviste te gazimestanskim manirom ne isključuju nasilje visokog intenziteta.
Primjećujete li da njihove medijske teme nisu maligna zatucanost, zapuštenost, zakucavanje Bosne i Hercegovine na evropsko dno dna? Uostalom, dokazani smo fenjeraši u svakom pogledu. Po investicijama, životnom standardu, nezaposlenim, siromašnim, nepismenim. Ali, korisnije je pričati o ratu, na tom se terenu populisti najbolje razigraju. Stoga, dozvolite mi da se izrazim: Kome je do rata, dabogda mu u kući zapucalo.
