Među različitim ljudima koji su u politički život u Bosni i Hercegovini ušli krajem osamdesetih, a posebno izrazito djelovanje ostvarili na početku devedesetih godina, spada svakako i Adil Zulfikarpašić.

Niko nije ušao na tako pompezan način u obnovljeni demokratski život u Bosni i Hercegovini kao on. Cijeli svoj politički prtljag izložio je stupajući na javnu scenu. Pozivao se na svoju partizansku prošlost i vrijeme kada su u Foči partizani zaštitili muslimane od četničkog pokolja, ali isto tako i na činjenicu da je emigrirao iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz bivše komunističke Jugoslavije zbog političkih neslaganja.

Potomak poznatog Zulfikar-paše Čengića

Adil Zulfikarpašić se pobrinuo još za života da dvojica tada mladih muslimanskih intelektualaca napišu njegovu biografiju, tako da u javnosti nije nepoznato ono što je Adil mogao reći o sebi. Odnosno što su ljudi koji su za njega radili mogli reći o njemu.

Stoga, Adil Zulfikarpašić predstavlja jednu zanimljivu osobu o kojoj treba iznijeti nekoliko osnovnih konstatacija. Prije svega, Adil Zulfikarpašić je potomak poznatog Zulfikar-paše Čengića, koji je učestvovao u porazu Prvoga srpskog ustanka i postao jedna od najznačajnijih ličnosti toga vremena.

Tada se, zapravo, ta grana Čengića nazvala Zulfikarpašići. Adil je bio sin jednog vrlo uglednog fočanskoga prvaka, a u život je ušao, da tako kažem, na način koji ga je istakao u političkom smislu i u životnom opredjeljenju 1941. godine, kad je uhapšen kao saradnik komunističkog pokreta.

Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnoga advokata, Adil Zulfikarpašić tada nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego je osuđen na robiju u Sremskoj Mitrovici.

Desilo se, kao što se nekad dešava s ljudima koji imaju sreće u životu, da je u Mitrovici ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz kaznionice. Među onima koji su prešli zidine kazamata bio je i Adil Zulfikarpašić, tako da se našao u Sremu, zatim u Hrvatskoj, u partizanskom pokretu.

Imao značajnu poziciju u tom vremenu

U Bosni ga srećemo tek krajem 1944. godine, odnosno početkom 1945. godine, kada u Jajcu radi u ZAVNOBiH-u kao vrlo značajna osoba, jer je bio, kako se tada govorilo, personalni za sve osoblje koje je radilo u ZAVNOBiH-u. 

Oni koji su ga poznavali iz toga vremena, a i nešto kasnije, zapazili su da je on uživao osobito veliko povjerenje Đure Pucara, glavnog čovjeka u Bosni toga vremena. Kad je rat završen, kad je Treće zasjedanje ZAVOBiH-a preraslo u zasjedanje prve Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je imenovala prvu bh. vladu, Vladu Republike Bosne i Hercegovine, Adil Zulfikarpašić je imenovan za pomoćnika ministra trgovine i istovremeno za direktora državnih dobara.

Državna dobra tada nisu predstavljala ono što se uobičajeno može misliti, poljoprivredna ili neka druga dobra čije je vlasništvo bila država. Nego materijalna dobra, prije svega novac i umjetničke vrijednosti, zlatnine koja je bila oduzeta od tzv. saradnika okupatora, ustaša, četnika... I svakako da je ta uprava raspolagala značajnim sredstvima. 

Adil je, dakle, imao jednu vrlo značajnu poziciju u tom vremenu. Zaslužio ju je, kako se kasnije razotkrilo, ne samo prethodnim kretanjem kroz komunistički pokret, robijanjem i učešćem u partizanima nego i posebnom zaslugom za partiju.

Pomogao je, naime, u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u u cilju stvaranja stručnog kadra za buduću Vladu BiH, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku. Hitno su poslani na front u završnim operacijama rata, mnogi od njih su izginuli u tim operacijama i postali trajni invalidi. Naravno, to je nešto što se kasnije razotkrilo u vezi s Adilovom pojavom na političkoj sceni u BiH nakon demokratizacije.  

Nastojao da iz logora postane slobodan čovjek

Desilo se ono što mnogi nisu očekivali, da čovjek s jedne takve pozicije već u februaru 1946. godine emigrira u Trst. Odnosno, jedne subote sjedne u automobil, a kako je kao pomoćnik ministra trgovine imao pasoš, lijepo prijeđe granicu u Trstu i smjesti se u logor za tzv. izbjeglice. Otad počinje njegova, da tako kažem, izbjeglička karijera. Adil Zulfikarpašić postaje politička izbjeglica.

Naravno, ono što sam lično o njemu saznao potječe prije svega iz onoga što mi je on sam rekao. A rekao mi je da se, dolazeći u Trst, prije svega, smjestio u logor, a zatim nastojao da iz logora, gdje je bilo svakojakog svijeta, dospije u poziciju na izvjestan način slobodnog čovjeka. Odnosno da započne neki posao, studij ili da se započne baviti nečim što bi mu omogućilo da stvara karijeru ili organizira vlastiti život.