Često se misli da se međuljudski odnosi mogu urediti na civiliziran i uljudan način preko jasno utvrđenih pravila ponašanja. To i jeste dobrim dijelom istina, ali zasigurno ne sva. Naši odnosi prema drugim ljudima su toliko raznovrsni, složeni i često veoma nepredvidivi. Upravo u ovoj sivoj zoni nepredvidivosti odnosa prema drugima se pokazuju u punoj mjeri naša civiliziranost i uljudnost. Mogli bismo to nazvati područjem slobodne improvizacije, kao u muzici.

Upravo karakteristika naše ljudskosti jeste da se sve ne može podvesti pod pravila, pa i kada je riječ o moralu i etikeciji, te da je ostavljeno puno prostora za našu vlastitu maštu i osjećaj. Osjećaj za drugoga. Najjasnije se to vidi onda kada je važnije ne poštovati pravila da bi se poštovala ljudskost drugoga. Kada je važnije prekršiti neko pravilo da bi dostojanstvo drugog bilo uvaženo. Kada je važnije imati sluha za drugoga nego istaći svoje neupitno pravo ili posegnuti za kaznom.

Tužne priče

Danas svjedočimo kažnjavanju mnogo više nego odgajanju. Lakše je isključiti učenika iz škole jer se nije ponašao prema pravilima nego mu prići, čuti ga i dokučiti njegove probleme. A problema danas ima toliko da ni djeca nisu pošteđena skrivanja u sebi tužnih roditeljskih priča. Oni te roditeljske priče nose na svojim plećima i bore se s njima kako znaju i umiju. Nekad i ne uspiju u tome.

Meris je bio učenik ugledne škole. Svi su ga znali kao mladića koji se ne boji. Ni starijih, ni jačih, ni pravila. Ničega. Šuškalo se da je sklon kršenju pravila. Čak otimanju tuđeg. Svaki put bi nanovo dobio kaznu. No to nije pomagalo da promijeni ponašanje. Roditelji, zabavljeni svojim brigama, nisu mogli, a možda ni znali, pomoći mu. Onda, jednog dana, u njegov život je ušao učitelj maternjeg jezika. Dao mu je prvi zadatak. Nije uspjelo. Nije uradio. Dao mu je drugi. Počeo je rješavati, ali nije uspio. Onda ga je uključio u školsku sekciju u kojoj se isključivo govori, uči argumentacija, uči debata. Meris se nije najbolje snalazio, ali učitelj je bio uporan. Merisu je govorio da mu baš on takav, jak i neustrašiv treba kako bi pripremili jednu debatu.

Biti isti

Malo-pomalo mladić je počeo dolaziti na sate školske sekcije. Jednom nije htio da priča. Tako su barem svi mislili. Učitelj ga je izveo vani i pitao šta mu je. Nije htio reći. Odveo ga je na sok. Sjeli su. Tad je mladić rekao da je gladan. U kući nije bilo ničeg za jelo. I počeo je svoju priču. Htio je da ima što i njegovi vršnjaci. Gledao ih je kako odrastaju uz sve što požele, a on to nije mogao imati. Često bi svraćao do obližnje trafike, malo gledao u naslovne stranice novina, malo bi ukrao neku čokoladicu uvjeravajući sebe da to nije zlo djelo jer i oni na naslovnim stranicama novina kradu, a „ispadnu“ u novinama. Htio je da bude kao oni.

Učitelj se zamislio. Nije imao svoje djece, ali ga je Merisova priča veoma uznemirila. Shvatio je tad mnogo više od onoga što mu je mladić rekao. Shvatio je da uzori djeci koja prolaze teške životne priče nisu, zapravo, uspješni poslovni ljudi, nego oni s druge strane zakona i reda. Odlučio je spasiti ovaj mladi život rušeći norme, pravila, konvencije. Umjesto da ga kazni što nije uradio zadatak za sekciju, nagradio ga je pićem i jelom.

Dani su odmicali, mladić je sve više vjerovao učitelju, radio je i trudio se. Konačno, na kraju godine s uspjehom je završio razred. Ujedno i srednju školu. Rekao je učitelju da će se prijaviti za rad u Švedskoj. Od fakulteta, rekao je, nema ništa, ali želi da radi i da se oduži učitelju što mu je pružio svoje povjerenje. Otišao je, a nakon nekoliko mjeseci se nakratko vratio u svoj rodni grad, otišao do učitelja i rekao mu da mu duguje svoj novi život. Sekcija u kojoj je bio je u toj zemlji važna. Zbog odnosa među ljudima. Tako je dobio bodove za dozvolu za rad. Našao je djevojku i dobio dijete. Nazvao ga je po učitelju. Dobro nije u slovu pravila, nego u srcu za drugoga.