Podno Trebevića stisnuo se veliki grad. Srce mu je čaršija. Nevelike ulice se gusto prepliću i vode do Velikog parka usred grada. Mjesta gdje su nekad djeca prkosila hladnoći i snijegu sanjkajući se do iznemoglosti. A onda snježnom stazom pored groblja Sv. Josip kroz aleju kestena do Zetre na klizanje.

A tamo su uz zvuke muzike uživali u zimskoj radosti družeći se sa vršnjacima koji bi znali doći i iz manjih mjesta pored Sarajeva da se raduju ledenoj čaroliji. Danas tim putem nema više starih kestena, a još jedno groblje se prostrlo dolje lijevo ispod staze. Veliko. Bijeli se i doziva sjećanje. Među prvima tu je sahranjen tek stasali mladić Samir s Breke, naselja poviše groblja, u ranu jesen 1992. godine.

Onda se bijela boja počela razlijegati nekad pustom livadom, okupljajući Sarajlije koje nisu uspjele izbjeći pogledu snajperiste ili komadu vrelog čelika granate. Sarajevo je uvijek imalo neku svoju dušu. U njega su voljeli svraćati i oni koji ga vole i oni kojima nije drago. Ljudi u tom gradu spremni su da pomognu, ali i da galame jedni na druge kao malo gdje. Pored Velikog parka bilo je okupljalište starih Sarajlija, onih što su imali nešto svoje. Parkuša. Kao mali nisi smio tamo ni pogledati, a kamoli prići. Negdje dalje, okupljalište muzičara. Kažu ponajboljih u tadašnjoj Jugoslaviji. Estrada se zvalo.

Samo izdaleka bi mogli pogledati nekog od onih čije ploče su bile brižljivo čuvane u polici pored gramofona. Danas nema ni stare Parkuše, ni Estrade. Nema ni gramofona. Čuveni roker Zeko prodaje ploče po tržnim centrima. Kaže da je to danas kao neko staro vozilo. Zlata vrijedno. Nema ni starog kestendžije što je kod Prve sarajevske gimnazije prodavao vruće kestene i uvijek pokoji viška u fišek stavljao. Nema ni pereca, najboljih, ne samo u gradu. Na mlijeku pravljenih. A tamo kod Katedrale nema više Ekspres restorana u koji bi se na odmoru trčalo da se stigne kupiti ”umočak” u pola somuna.

A umočak je bio saft od kobasica koje su se pekle u grilu. Pa što iskapa pokupi se u somun, doda senf i mladost bi to jela kao najveću poslasticu. Danas se malo ko sjeća i umočka i kestendžije i pereca. Nova vremena, novi ljudi. Danas su bogomolje pune ljudi, ali sa istim žarom, mnogi od njih, dozivaju neka prošla vremena i petokraku. Neke uspomene iz prošlosti. Uz zvuke sevdalinke, začuje se i neka pjesma koja slavi antifašiste nekog dalekog vremena. Stariji pričaju o svojim odmorima na moru u bh. odmaralištima na Jadranu.

O zimnicama koje su decembrom dobivali na poslu, ali i dječijim ljetovanjima u Zelenici, malom mjestu u kojem su mahom sarajevski đaci ljetovali i igrali se. Sjećaju se oni i tačkica na koje se kafa kupovala, ulje i deterdženti, ali se sjećaju i ponosa kad se cijeli svijet slio u Sarajevo na zimsku olimpijadu. Sarajevo je tad bilo glavni grad svijeta. Zime su bile čiste, snijeg bijel i pucao je pod nogama.

Danas taj grad nije više glavni grad svijeta, ali je neki dan bio prvi grad u svijetu po zagađenosti zraka. Fabrika nema da ga zagade. Nikad ih baš i nije bilo u okolini grada. Danas ima automobila skoro koliko i stanovnika, a grad i dalje u kotlini podno Trebevića. Ulice nimalo veće, grad nimalo širi. Muči se i grad, a muče se i Sarajlije.

Neko reče da treba uvesti čuveni „par-nepar“. Nekad u doba Olimpijade zbog nestašice benzina automobili su se vozili naizmjenično. Jedan dan s registracijskim oznakama parnih brojeva, pa onda neparnih. Danas bi tako, kažu, trebalo biti zbog zagađenosti zraka. A zrak težak, prljav, otrovan, visi nad gradom i prijeti njegovim građanima. Ionako im je previše briga, samo im je još i ta falila!

Ali Sarajevo nije običan grad. Past će snijeg, kao nekad u prvo jutro Olimpijade i razići će se smog, a Sarajlije će i dalje biti jedni uz druge, jedni protiv drugih, jedni koji ne mogu bez drugih i jedni koji mogu, ali iz inata neće.