Još će se dugo komentirati rezultati posljednjih izbora koji nisu donijeli rješenje ni za jedno od najvažnijih državnih pitanja, a s druge strane otvorili su cijelu provaliju problema o tome kako će uopće funkcionirati naša država.

Federacija kantona

Dobili smo Predsjedništvo koje nema moć da efikasno i uspješno vlada državom, jer su tamo izabrani ljudi koji ili su direktni oponenti institucije Predsjedništva i oponenti postojanja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države, ili su s druge strane lišeni političkog kapaciteta da zastupaju narod u ime koga su izabrani ili imaju legalitet, ali nemaju dovoljno političkoga legitimiteta, odnosno ne predstavljaju političku ličnost koja može predstavljati cijeli jedan narod.

Stoga je očekivati da će doći do paralize djelovanja Predsjedništva, a konsekventno tome i do funkcioniranja cjelokupnog državnog aparata. Bit će problema od formiranja federalnih institucija vlasti do funkcioniranja Parlamentarne skupštine BiH.

Rezultat se konačno svodi na to da će vlast biti moguće formirati na neki način i legitimno jedino u kantonima. Međutim, pošto su kantoni najniži nivo vlasti i s najnižim nivoom ovlaštenja i prava, to znači da će država funkcionirati invalidno, da neće moći ispunjavati svoje zadatke i da nas čeka s jedne strane ogroman broj problema, a s druge nemogućnost da se ostvari bilo kakav ozbiljan cilj.

Kada se posmatraju rezultati izbora, vidi se da je došlo do rascjepa državne strukture. Došlo je do raspada prešutne koalicije tri najsnažnije i do sada vladajuće nacionalne stranke koje su bile saglasne u tome da svaka vlada na teritoriju na kojem ima većinu, ali koje nikako nisu mogle postići sporazum da zajednički vladaju i harmoniziraju djelovanje na nivou države.

Tako da se danas može govoriti o Bosni i Hercegovini u smislu realnog postojanja državnih institucija kao federaciji kantona.

Međutim, to znači da će samo dio Bosne i Hercegovine, a to je Federacija BiH, moći funkcionirati u smislu te federacije kantona, ali se i tu javlja problem što kantoni s hrvatskom većinom neće pristati na to da budu samo pokriće za funkcioniranje Federacije, a da nemaju odgovarajućeg utjecaja na cjelinu državnih prilika i politike države.

Bez novog Dejtona

U tom smislu, pak, ostaje cijeli jedan prostor od 49 posto teritorija države, a to je Republika Srpska, na kojoj se neće moći formirati vlast srazmjerna onoj koja bude formirana na prostorima Federacije BiH, tako da ćemo dobiti jedno stanje nezakonitosti u kojem će FBiH biti jedna vrsta države, a RS druga vrsta države.

U pravnoj teoriji to stanje se svodi, ustvari, na vanredno stanje. Ovi izbori uveli su Bosnu i Hercegovinu u period vladavine vanrednog stanja!

To znači da ne postoji jasno artikulirana, definirana i s jasnim ovlastima formirana vlast koja funkcionira, nego ona funkcionira od momenta do momenta, od prilike do prilike, od nivoa do nivoa, svaka na različite načine i u različitim oblicima, tako da se ne može govoriti de facto o postojanju države uopće.  

U pravnoj teoriji, diskusiji između demokratskih pravnika i poznatog njemačkog pravnika Karla Šmita (Carl Schmitt) definirano je da onaj ko može stvoriti izvanredno stanje, ustvari, diktira ustavni poredak.

Danas izvanredno stanje diktira onaj ko jedini ima puni kapacitet legitimacije, a to je u ovom slučaju Milorad Dodik.

Stoga je problem naše današnje situacije mnogo složeniji nego što se to misli i nego što se to prikazuje analizama o tome koliko je ko dobio glasova i koliko će ko imati udjela vlasti u kantonalnim institucijama.

To je, zapravo, potpuno nevažno u odnosnu na ovaj problem koji proizilazi iz rezultata izbora. A takve rezultate imamo upravo zato što je politika kod nas vođena na način da je bila legitimna svaka vrsta politike, pa i ona koja je i počivala na stavovima ultimativnog karaktera, bez dogovora, bez razumijevanja, bez kompromisa, bez saradnje, bez formuliranja zajedničkih projekata i programa. Nijedna vlast, a pogotovo demokratska, ne može tako funkcionirati.

Pred nama stoji period da se prije svega politički razjasnimo i ustanovimo koji su to instituti, politički faktori, dešavanja i politike doveli našu državu i njene stanovnike u ovakvo stanje.

Lijek će biti moguće tražiti tek kada se budemo kritički odnosili prema činjenici da u našoj državi svako vodi svoju politiku, svako se ponaša kao da ima svoju državu, a da zajedničke države i institucija uopće nemamo.

Naravno da izlaz iz situacije nije nikakav Dejton 2 ili bilo kakva druga varijanta ponovnog Dejtona, odnosno ponovnog stvaranja nekakve kompozicije koja bi počivala na podjeli BiH i koja bi pokušala zadovoljiti različite ambicije koje su se pojavile.

Dejtonski sporazum iz 1995. godine jasno je i definitivno potvrdio da podjela BiH nije bila uspješan potez, da je izazvala velike nevolje i takav način rješavanja problema samo bi dublje i potpunije komplicirao situaciju.

Nama je, dakle, potreban unutrašnji međusobni dogovor i to onaj koji bi počinjao od najjednostavnijih elementarnih stvari u kojima bi se otklonili uzroci najvećih suprotnosti i otvorili putevi usaglašavanja na najvažnijim aspektima života u zemlji.

Moramo se složiti prije svega oko toga želimo li zaista u Evropu i NATO, želimo li zaista jedinstvenu i razvijenu državu na svim njenim dijelovima i želimo li zaista međusobnu povezanost, odnosno želimo li zaista zajedno živjeti i jesmo li shvatili da podjela nije donijela dobro nikome.

Stoga je neophodno formirati jednu potpunu opoziciju ukupnom stanju stvari, a koja će potražiti izlaz ka stvaranju jednog pokreta za bosansko jedinstvo, gdje će doći do toga da, ne dirajući u ono što je rat ostavio kao nekakvu formalnu ustavnopravnu strukturu, de facto na fonu stvarnih događanja pokušamo ostvariti politiku razvoja Bosne i Hercegovine kao jedinstvenog, političkog, ekonomskog, kulturnog, prosvjetnog, naučnoga i uopće područja ljudskoga života.