Predstojeći pregovori između Prištine i Beograda, zakazani za 7. septembar u Briselu, već se pogrešno predstavljaju kao nova runda realnosti - na posljednjem “nerazgraničenom” dijelu Balkana. Jer, samo spominjanje podjele Kosova, o čemu već horski pjevaju srpski politički baritoni, budi više duh prošlosti nego vizionarstva.
To je razgraničenje s Albancima onomad opet “prvi” lansirao Aleksandar Vučić, odmah prihvatio Ivica Dačić, da bi sve u već viđeni narativ opet složio - indikativno šef srbijanske vojske Aleksandar Vulin. I izrekao stupidnu tvrdnju da je to “jedini način” da se zaustavi „velika Albanija”?! Ustvari, vlasnici propale ideje o velikoj Srbiji morali bi već znati da su podjele najgori način da se zaustave velikodržavni projekti.
Ideja o razgraničenju, zapravo podjeli Kosova, nije nova, niti originalno Vučićeva. Na podjeli je prvi, još 1968. godine, pa potom sve od 1981. do kraja svog života (2014.), insistirao Dobrica Ćosić, srpski pisac i jedan od rodonačelnika “velike Srbije”. Problem je i u tome što je Ćosić do kraja ostao zagovornik podjele BiH; govorio je kako se RS treba tretirati poput “ratnog plijena”.
Otuda bi svaki razgovor o podjeli ili rasnom, etničkom i svakom drugom neprimjerenom razgraničenju Balkana morao u samom startu biti najozbiljniji signal za uzbunu, kako u Evropskoj uniji tako i u Vašingtonu, jer to bi zaista moglo biti ponovno otvaranje Pandorine kutije.
Nisu sasvim odgovorne, a pomalo su i brzoplete izjave kako će Amerika (možda) imati sluha za neke nove korekcije granica između Kosova i Srbije. Oni koji razumiju i prate konzistentnu američku politiku na Balkanu morali bi te izjave uzeti s rezervom, a ne da ih s neopravdanim entuzijazmom politički upotrebljavaju poput srpskih nacionalista s obje strane Drine, u Crnoj Gori, te napokon oko Kosova i Makedonije.
Prije teritorijalnih razgraničenja dobro bi bilo prvo razgraničiti političko žongliranje i "spremnost" da se negdje otvori kriza kako bi se skrenula pažnja s domaćih problema – od one stvarne politike koju na Balkanu nastavljaju voditi sve ozbiljne američke i evropske institucije. Zato su Ćosićevi snovi o velikoj Srbiji ili oni Vučićevi o maloj “republici srpskoj” na Kosovu podjednako nerealni.
