Kad se solidnom golmanu baš posreći pa u utakmici svog života neočekivanim - sportski komentatori bi rekli bravuroznim intervencijama osigura ekipi neku važnu pobjedu, u civiliziranom svijetu preko noći će postati heroj ulice, kojeg navijači obožavaju do prvog sljedećeg kobnog kiksa.
Osvanut će zasluženo i frajerski na najboljim naslovnicama, osvojiti prostor u kolumnama i sportskim rubrikama, privremeno potvrditi vlastitu nezamjenjivost među stativama, a u izuzetnim okolnostima prodat će se i neki dres viška s njegovim slavnim imenom.
Kažem, tako stvari stoje u dalekom civiliziranom svijetu. Ali, na brdovitom Balkanu sportski uspjesi mjere se nekim drugim kantarima. Zato su, valjda, Danijelu Subašiću skupo naplatili status regionalne instant-zvijezde. Jer, samo tri odbranjena penala dovoljna su da “krivovjernik” dospije u počasnu ložu tabloidne ljudske gluposti, tamo gdje tavore pomračeni umovi i šovinističke svinje.
Analizirano je kojim se prstima krsti i kakvom bogu moli, naslađivalo se idiotlucima iz života jednog punca iz Islama Latinskog, da bi, na koncu, strastveno razvukli svako krvno zrnce sportiste zaslužnog što je depresivnu naciju odveo u stanje euforije, usljed čega će u Širokom Brijegu ponovo kretenski pljunuti na zemlju kojoj pripadaju ljudi s obala Lištice...
Negdje u ova doba 1991., u tom se hercegovačkom gradiću klicalo i aplaudiralo Aliji Izetbegoviću jednako kao Mati Bobanu. Stariji se sigurno sjećaju HDZ-ovski potisnutog događaja kad je stotinjak tenkova JNA, zahvaljujući i Izetbegoviću, zaustavljeno na njihovom zločinačko-okupatorskom putu ka zadarskom zaleđu, gdje je, eto, baš tih olovnih dana aktuelni “hrvatski heroj” Danijel Subašić učio svoje prve životne korake. Pita li se danas mrzovoljna Lištica kako bi Danci i Rusi pucali penale da su tenkovi onda stigli kamo su planirali?
