Vijest da je krenuo voz od Sarajeva do Bihaća (i obratno, brale) s posebnom je pažnjom ispraćena u bh. medijima. Nekako je razumljivo to sveopšte narodno uzbuđenje uzmemo li u obzir hroničnu zapostavljenost Bosanske krajine od takozvanih centralnih organa vlasti stacioniranih u glavnom gradu BiH. A nije i da nismo žedni dobrih informacija, pa makar se radilo o predugom osmosatnom truckanju na zapad u vagonima druge klase...

Kažu da je neposredno nakon rata u Sarajevo inkognito doputovala mješovita američko-turska delegacija privrednika kako bi tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i njegovim najbližim saradnicima predložili finansiranje, obnovu i izgradnju kompletne željezničke infrastrukture na principu vremenski ograničene koncesije nad budućim prugama i vozovima.

„Prijedlog je zaista bio izvanredan, ali morali smo ga glatko odbiti“, potvrdit će mi nedavno jedan od važnijih sudionika tog neuspjelog sastanka u Izetbegovićevom kabinetu. Kao razlog za neprihvatanje američko-turske ponude navodno se spominjalo da je baš u to vrijeme Hasan Čengić pokrenuo vlastiti transportni biznis gdje su teretni kamioni špartali zapuštenim bh. cestama i preko friško zatrpanih rovova prevozili mještovitu robu, naftu i građevinski materijal širom poharane zemlje, zemlje u kojoj je nedostajalo svega.

Ukoliko je ova priča istinita, ako, dakle, nije rezultat neskrivene i opravdane antipatije mog politički umirovljenog sagovornika prema aktuelnom šefu Sabora Islamske zajednice, onda ispada da smo još prije dvadeset i kusur godina izgradnju modernih željezničkih pruga „halalili“ za Hasanov špediterski biznis.

I sve to odigralo se u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu u kojoj su Titovi brigadiri prije tačno sedam desetljeća za tačno sedam mjeseci, krampama i golim rukama, izgradili 250 kilometara pruge Šamac-Sarajevo. Jeste, reći će SDA-ovci, lako je bilo brigadirima graditi kad im drug Tito nije imao teretne kamione i akciznu robu na lageru...