Uz fanfare, mažoretkinje, malostonske kamenice i pjenušac, zvanično je najavljen početak izgradnje Pelješkog mosta. Dobro, u posljednjih desetak godina ovo je jubilarna, sedma manifestacija tog tipa. Prije aktuelnog premijera Andreja Plenkovića radili su to i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i Zoran Milanović i Tihomir Orešković.
I jednako su ćakulali kako će most iz morskih dubina izroniti do kraja njihovih privremenih premijerskih mandata. Ali, sve se mijenja osim kamenitih obala i stijena na dnu Pelješkog kanala. Tu još uvijek nije primijećen nijedan radnik, a vidljiva je i trajna izočnost glomazne građevinske operative.
Zamišljeni most zapravo je replika svih onih neizgrađenih autoputeva i tunela, hidrocentrala i termoelektrana, košmarnih snova o stotinama hiljada zaposlenih i sličnih predizbornih ubleha kojima su vladajuće stranke u BiH prije četiri godine namagarčile vlastite birače...
Ako ikad osvane, ćuprija na Pelješcu povezat će dalmatinski poluotok sa ostatkom hrvatskog državnog teritorija. Međutim, zauvijek će spriječiti i pristup BiH otvorenom moru. Zato je bh. parlament nedavno usvojio Deklaraciju protiv izgradnje, a zvanično Sarajevo već puno desetljeće u Zagreb šalje duga pisma i protestne note. Uzalud, hrvatska vlast naše argumente ne uvažava, a preporuke eksperata bahato negira. Apsurdno je i da čelnici vječito vladajućeg HDZ-a BiH dosljedno štite interese susjedne, a ne vlastite države.
Jučerašnji Plenkovićev poludnevni izlet prošao je bez adekvatnih reakcija. Ne oglašavaju se ni iz EU, odakle je za „most u havi“ izdvojeno 350 miliona eura. Tako je odlučeno mada je i zadnjem briselskom ćati jasno da se graditi ne smije bez saglasnosti BiH i unatoč domoljubnom izdajništvu Dragana Čovića ili Vjekoslava Bevande.
U okrutnom svijetu veliki gaze male. Zato se i upozorenja iz Sarajeva ignorišu od Brisela do Zagreba. Najavljena žalba austrijskog građevinskog giganta, firme „Strabag“, kratko će prolongirati početak radova. Ali, to ne znači da ćemo na ćupriji dobiti ono što smo već zijanili na mostu.
