Goran Sarić, ratni komandant Specijalne jedinice policije RS, oslobođen je svih optužbi za genocid počinjen nad zarobljenim Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine.

Da bi neko bio komandant jedinice specijalaca koja je pobila i u grobnice potrpala hiljade ljudi, naravno morao je biti više specijaliziran i obučen za tu vrstu „posla“ od svih onih koji su pred njim stajali mirno i slušali njegova naređenja. U slučaju Gorana Sarića, u to ne treba sumnjati.  

Da će Goran Sarić biti oslobođen, pričalo se već duže vremena. Sarić je, naime, tužiocima ponudio alibi da, bajagi, nije bio u Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku i svim okolnim općinama u kojima se dešavao genocid, već da je, navodno, bio odsutan. Valjda na godišnjem odmoru!!! 

Kako je Sarić pribavio alibi koji ga oslobađa odgovornosti za zločine, nije teško pretpostaviti. Baš kao što je to svojevremeno, spregom s visokim vojnim i civilnim dužnosnicima tadašnje RS i Srbije, uradio osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, komandant brigade u čijoj je zoni odgovornosti pobijena skoro sva Srebrenica, pa u Hagu prošao s najmanjom kaznom u odnosu na zločin za koji se teretio, i Sarić se dokopao papira na kojem piše da „nit je zločin vidio nit u njemu učestvovao“.

To može samo u BiH.

Ako već nije bio na mjestima zločina, jesu li Sarića tužioci ijednom upitali šta je, nakon što se vratio u svoju policijsku bazu, poduzeo da svoje specijaliste za ubijanje izvede pred lice pravde.

Pa, zar nismo svjedoci da upravo generala Sakiba Mahmuljina državni tužioci proganjaju zato što kao komandant korpusa „nije poduzeo mjere i radnje“ da kazni pripadnike jedinice „El-Mudžahid“ koji su, navodno, činili zločine nad srpskim vojnicima i civilima. Za sada, Goran Sarić, zahvaljujući kilavosti domaćeg pravosuđa, u javnosti će se tretirati kao ratni humanitarac. Doduše, za sada.