Kraljica Elizabeta je bila zaista obradovana i impresionirana mojim poznavanjem aristokratskog svijeta Evrope i pitala me otkuda ja sve to znam, a ja sam joj rekao da moje znanje potječe iz dva izvora. Jedan je časopis „Gotta almanah“, koji je specijaliziran za genealogije značajnih porodica, a drugi je činjenica da sam i sam potekao iz redova najviše bosanske aristokratije nastale u vrijeme Osmanskog carstva.

Mimo protokola

Pokazalo se da je naš razgovor trajao trostruko duže nego što protokol predviđa i ta činjenica je izazvala malu uzbunu i kod šefa protokola, a pogotovo kod ambasadora koji su čekali na prijem. Ovaj razgovor će se pokazati kao veoma dobar i značajan događaj koji mi je otvorio vrata kod veoma važnih adresa u Velikoj Britaniji.

Prvi znak da je razgovor imao smisla bio je poziv iz protokola kojim me je princ Čarls (Charles) pozvao na čaj u dvorcu njegove stričevićke, princeze Aleksandre, u kojem je tada privremeno boravio. Poziv je uslijedio jedva sedmicu nakon audijencije kod kraljice. Imati priliku da razgovaram s prestolonasljednikom, bez obzira na to što kraljevska porodica u Velikoj Britaniji nije efektivno vladala, bila je velika čast i odlična prilika da se nešto sazna, ali i nešto kaže, što dopire do vrhova vlasti i cijelog britanskog establišmenta.

Ja sam se što je bilo brže moguće informirao o samom princu i odlučio da ga na neki način uvedem u našu priču, tj. da ga što je moguće bolje i potpunije informiram o našem slučaju. Princ me primio veoma ljubazno izvinjavajući se što me prima u kući svoje najbliže rođake, jer se njegov stan popravlja, ali da je, nakon što mu je majka rekla da treba svakako da upozna jednog zanimljivog čovjeka iz Bosne i Hercegovine, odlučio da ne čeka, nego da me primi tu gdje je i sam privremeno gost.

Nakon razmjene uobičajenih pozdrava i obaveznog pitanja o tome kako sam doživio rat, s jedne strane, i britansku klimu, s druge, prešli smo na sadržajniji razgovor koji je u prvoj fazi bio koncentriran na osobine i značaj islamske kulture i umjetnosti, za koju se, kako sam znao, princ lično interesira i kao vlasnik jednog velikog instituta za orijentalnu islamsku arhitekturu, ali i kao predsjednik Islamskog instituta u Oksfordu, za čiji rad sam znao i znao sam da na tom institutu studira jedan izvrstan naš mladi čovjek po imenu Asim Zupčević.

U kontekstu tog razgovora sam ga detaljno informirao o sistematskom rušenju i uništavanju svih vjerskih objekata, pa i onih najveće umjetničke i kulturne vrijednosti, kao i uništavanju spomenika materijalne i duhovne kulture koje je nanijelo nenadoknadive štete svjetskoj, a ne samo bosanskoj kulturi.

Tada sam princu pokazao ostatke veličanstvene i prelijepe ćuprije u Mostaru, a on mi je rekao da će podržati njenu obnovu i sam doći na lice mjesta, što je i ispunio došavši 2004. godine na svečano otvaranje obnovljenog Starog mosta.

Jedinstven slučaj

Tok razgovora sam tada skrenuo na odnose između Velike Britanije i naše države, izrazivši ogromno čuđenje da, iako je Velika Britanija među prvim državama priznala našu državu i mada je imala dugu historiju odnosa s Bosnom još iz osmanskih vremena, kao i vremena Berlinskog kongresa, te iako je najaktivniji faktor rješavanja problema agresije na našu zemlju, i iako ima veliki vojni detašman na našem tlu, a njeni državnici, od ministara vanjskih poslova i vojske do premijera, često dolaze u našu zemlju, kao i da je u njoj Velika Britanija otvorila i ambasadu, njen premijer nikada nije pozvao predsjednika našeg Predsjedništva u zvaničnu posjetu.

Upitao sam ga zna li on želi li vlada premijera Džona Mejdžora (John Major) ustvari praktično sakriti i time negirati da s našom državom ima tako visok stupanj odnosa, ili želi dati do znanja da našu zemlju smatra zaposjednutom i u njoj ima slobodu da se ponaša mimo svih diplomatskih uzusa. Rekao sam mu da njemu to mogu reći, ali da to ne bih rekao Mejdžoru, jer mu ne vjerujem.

Princ je bio iznenađen mojim riječima i mi smo se zatim vratili mnogo zanimljivijim temama pa mi se princ žalio na svoj položaj budućeg vladara koji ima veoma dugovjekog prethodnika, ali i na neke druge okolnosti svoga, kako je sam rekao, veoma nesređenog života. Ja sam mu rekao da to nije čudo za jednog pravog Vindzora, jer je njegov stric napustio kraljevski položaj iz sentimentalnih razloga, pokazavši da ima snažni ljudski poriv i da je čovjek, a ne maneken vlasti, što se princu veoma svidjelo.

Princ me zadržao u posjeti četiri sata, što je, kako mi je rekao čovjek iz protokola koji me je pratio, jedinstven slučaj s jednim ambasadorom. U toku tog razgovora ja sam princa informirao o ličnosti predsjedavajućeg našega Predsjedništva, upozoravajući ga na činjenicu da se ne radi o klasičnom političaru, nego o misliocu koji je veoma duboko zainteresiran za probleme islama i njegovog položaja u svijetu te da je on veoma pogodna ličnost za raspravu o pitanjima za koje vidim da je zainteresiran sam princ.

Bilo kako bilo, nije prošlo mnogo vremena kada me je Alija Izetbegović pozvao na telefon i rekao kako je dobio hitan poziv od premijera Džona Mejdžora da dođe u zvaničnu posjetu. Ja sam znao odakle vjetar puše i rekao mu da poziv prihvati, ali da ne žuri i ne grize odmah, nego da kaže kako Srbi vrše nove napade i zločine, što ga zadržava, pa će posjetu obaviti za sedam dana, što se i dogodilo.