Valerija Subotina je planirala svadbu sa partnerom Andrejom Subotinom u Marijupolju prije rata. Kazala je da je Andrej napravio burme od alufolije i zaprosio je, a ona je naravno pristala.

- Bio je ljubav mog života. Naše burme su bile savršene - rekla je ona.

Stalno granatiranje

Sanjali su o tome da naprave veliku zabavu za prijatelje i porodicu. Ali, neposredno nakon što je otpočela potpuna invazija, ruska vojska je pohitala do ovog strateškog lučkog grada na jugu Ukrajine i opkolila ga u roku od nekoliko dana.

Marijupolj se našao pod stalnim ruskim granatiranjem, ulice su bile u plamenu, nije bilo hrane, struje, vode niti ijednog izlaza iz grada.

Opsada je trajala skoro tri mjeseca. Vjeruje se da su poginule hiljade civila. U međuvremenu, mnogi ljudi iz Marijupolja su očajnički potražili zaklon u željezari Azovstal, gdje se nalazilo oko 30 atomskih skloništa.

Ona su bila izgrađena u sovjetsko doba kao zaštita od bauka nuklearnog rata. Tu se Valerija udala i tu je postala udovica, sve u roku od dva dana.

Na ivici gladi

Valerija je bila pjesnikinja kad je počela ruska invazija na Ukrajinu.

Ubrzo potom, postala je predstavnica za štampu bataljona Azov, dio Ukrajinske nacionalne garde koja je izazvala kontroverzu zbog navodne veze sa ultradesničarskim grupama.

Sam Azov je oduvijek insistirao da slijedi ukrajinski nacionalizam, ali je negirao bilo kakvu umješanost sa ultradesničarskim grupama.

Kako se ruska ofanziva na Marijupolj pojačavala, ukrajinske trupe su morale da se povuku u bunkere željezare Azovstal, zajedno sa civilima.

- Prolazili biste kroz prolaze i tunele i spuštali se sve dublje i dublje pod zemlju, sve dok ne biste ugledali betonsku kocku, neku vrstu sigurne sobe - kaže ona.

U bunkerima su ljudi napravili priručne kuhinje, gdje se hrana od ostatak kuhala na ognjištu.

Kad bi pronašli brašno, umijesili bi tijesto i ispekli kolače.

- Bili smo kao miševi, skupljali smo na gomilu sve što možemo da nađemo. Spavali bismo na krpama ili odjeći. Na nekim mjestima vladao je potpuni mrak, ali vaše oči bi se navikle na njega i mislili bi da je to normalno. Ali, naravno, nije bilo ničeg normalnog u našim životima tada, kazala je Valerija.

Jedina preživjela

Ogromna avionska bomba bačena je na željezaru 15. aprila 2022. godine i Valerija je bila ranjena.

- Pronašli su me među mrtvima tijelima, jedina sam preživela. Bilo je to čudo, ali i strašna tragedija, kazala je.

Pretrpevši tešku kontuziju, Valerija je morala da provede osam dana u podzemnoj bolnici u Azovstalu gdje je liječena među stotinama vojnika sa amputiranim udovima koji su ležali svuda.

- Nisu mogli da dobiju odgovarajuću pomoć zato što je bilo vrlo malo lijekova. Posvuda biste osjećali miris krvi i truleži - rekla je ona.

Valerijin partner Andrej je također bio raspoređen u Azovstalu. Ubrzo poslije njenog ranjavanja, on ju zaprosio na licu mjesta i predložio da se vjenčaju tamo, u bunkerima.

Petog maja je par potpisao neophodne dokumente i poslao skenirane kopije Andrejevim roditeljima u Kijevu, koji su otišli kod matičara da ozvaniče brak.

Ceremoniju su održali u bunkerima, noseći vojne uniforme kao svečanu odjeću za vjenčanje.

Andrej je obećao Valeriji da će joj kupiti pravi prsten kad se rat završi, ali 7. maja on je poginuo kad se našao pod vatrom dok je izvršavao borbenu misiju u regionu.

- Ljudi govore o osjećaju koji imaju kad umre neko koga vole, ali ja nisam osjetila ništa slično. Zapravo, onog dana kad je Andrej poginuo, prije nego što sam dobila vijest o njegovoj smrti, bila sam dobro raspoložena. Upravo sam se udala i bila sam zaljubljena - kaže Valerija.

Kad je saznala za muževu smrt, nije plakala, već je zadržala sve duboko u sebi.

- Tamo, u Azovstalu, jedan dan je bio kao godina. Prvo sam bila nevjesta, narednog dana sam bila supruga, a onda sam narednog postala, plašim se i da izgovorim tu riječ, kazala je.

Ratni zarobljenici

Početkom maja, hiljade Ukrajinaca koji su se sklonili u željezaru Azovstval i uspjeli da prežive bez hrane ili lijekova 80 dana morali su hitno da budu evakuirani.

Isprva je civilima bilo dozvoljeno da napuste željezaru. Potom je vojnike zarobila ruska vojska.

Bilo je nade da će biti pušteni u sklopu sporazuma o razmeni zarobljenika. Ali poslije više od dvije godine, hiljade ukrajinskih vojnika, među njima skoro 900 članova brigade Azov, još su u ruskim rukama.

U Ukrajini mnogi ljudi smatraju vojnike Azova narodnim herojima koji su se očajnički borili protiv brojčano nadmoćnije ruske vojske u Marijupolju.

Njihove porodice organizuju redovne proteste moleći ukrajinske vlasti da učine više da bi ih razmjenili. Proces razmjene ratnih zarobljenika je komplikovan.

Od početka invazije, skoro 3.000 ukrajinskih ratnih zarobljenika pušteno je iz Rusije u sklopu razmene zatvorenika. Vjeruje se da je više od 10.000 njih još uvijek u ruskom pritvoru.

Skorašnja istraga Ujedinjenih nacija dokumentovala je da su ukrajinski ratni zarobljenici izloženi brutalnim prebijanjima, elektrošokovima, silovanju, seksualnom nasilju i lažnim pogubljenjima.

I Valerija je bila u ruskom zatočeništvu 11 mjeseci. Pretrpjela je torturu i zlostavljanje, ispričala je ona. Nedavno je objavila knjigu o vremenu provedenom u zatvoru.

Tijelo njenog pokojnog muža Andreja još uvijek se nalazi u željezari Azovstal.

- Rusi su ubili i uništili sve što sam voljela, moj grad, moje prijatelje i mog muža - rekla je ona.