Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju ove godine dobio je Šveđanin Svante Pabo (Paabo) za rad na genomima izumrlih hominida (op.a. čovjekoliki majmun) i ljudskoj evoluciji, objavila je u Štokholmu (Stockholmu) Nobelova skupština.
Proglašenjem dobitnika Nobelove nagrade u kategoriji medicine na Institutu Karolinska u Štokholmu počela je sedmica u kojoj će biti objavljene nagrade i za fiziku (utorak), hemiju (srijeda), književnost (četvrtak) i mir (petak). Jedino se dobitnik Nobelove nagrade za mir objavljuje u Oslu.
Ovogodišnja Nobelova nagrada za medicinu odlazi u Lajpcig (Leipzig) gdje istražuje švedski paleogenetičar Svante Pabo. Zasluga je neosporna: on je i započeo čitavu tu nauku, piše Deutsche Welle.
Direktor Instituta Maks Plank (Max Planck) za evolucijsku antropologiju u Lajpcigu, švedski naučnik Svante je već više puta bio na naslovnim stranicama i stručnih i običnih medija jer uporno otkriva ono što se donedavno smatralo - nemogućim.
Zapravo je na sveučilištu Uppsala studirao egiptologiju i medicinu i već to ga je navelo pokušati otkriti genetski materijal drevnih egipatskih mumija. Ali to se činilo nemoguće.
- Kad sam početkom osamdesetih tražiti DNK u kostima izumrlih živih bića, mnogi stručnjaci su čitavo to istraživanje smatrali prilično suludim - rekao je.
Genetski materijal davno preminulih ne samo da se već odavno raspao, nego je i zagađen bakterijama i mikroorganizmima koji su nastali na ostacima. Tako se činilo: jer 1984. je Pabu i njegovim saradnicima uspjelo kloniranjem rekonstruirati DNK jedne egipatske mumije, a 1997. im je uspio zaista spektakularni pothvat: rekonstrukcija genetskog materijala jednog neandertalca i na tomu su radili decenijama - tek 2014. su mogli zaključiti to istraživanje.
Time se zapravo može reći kako je on i osnovao znanost paleogenetike (op.a. dio genetike koja istražuje sačuvani genetički materijal), a iako više nije jedini koji istražuje u tom području i on i njegovi saradnici redovito objavljuju spektakularna otkrića: tako je "usput" otkrio kako ostaci kostiju u pećini Denisova u Altajskom gorju na zapadu Sibira pripadaju vrsti pračovjeka koji do tada nije bio poznat.
Kod neandertalca je utvrdio kako je njegov genetski materijal bitno drugačiji od današnjeg čovjeka - ali ne sasvim. Kako se čini, susret neandertalaca s pračovjekom se dogodio prije nekih 50.000 godina kad je homo sapiens napustio Afriku i krenuo naseljavati Evropu i Aziju i njegov zaključak jest.
- Svako od nas ima od 1 do 2 posto neandertalca u sebi - rekao je.
I to je za njega ključno pitanje.
- Ako želimo znati što je u našem nasljednom materijalu ekskluzivno čovječno, onda se moramo pitati koje su to genetske promjene koje mi svi imamo, ali nemaju i neandertalci - naveo je.
Tajna čovjeka, smatra znanstvenik, leži u tim promjenama - ali procjenjuje kako će mu trebati još najmanje deset, dvadeset godina da uđe u trag odgovoru na to pitanje.
Neandertalci su isto koristili alate, ali stotinama tisuća godina ništa nisu mijenjali. I oni su bili suočeni s morem, ali im nikad im nije palo na pamet otisnuti se na pučinu. A čovjek je u samo 65 tisuća godina naselio i najudaljenije otoke Pacifika.
- Na neki način je sve to ludost. Mi smo ludi! Sad ćemo letjeti i na Mars. Nikako ne možemo prestati - kaže Pabo.