Evropa se suočava s golemim rastom cijena energije. Međutim, neće svi Evropljani doživjeti jednak udar na svoj životni standard. Prema procjenama MMF-a, opterećenje za prosječnu porodicu u Finskoj bit će ekvivalentno dodatnih četiri posto potrošnje domaćinstva. Slika je znatno tmurnija nakon dvosatne vožnje trajektom preko Baltičkog mora. U Estoniji se domaćinstva suočavaju s padom od gotovo 20 posto.

Desetina prihoda

Između ove dvije zemlje nalazi se većina ekonomija kontinenta. Evropljani u prosjeku troše desetinu svojih prihoda na energiju. Bogatije porodice obično imaju veće kuće i automobile, ali povećanje troškova energije koje proizlazi iz toga općenito nije tako veliko kao razlika u prihodima. Zbog toga siromašnija domaćinstva troše veći dio svog budžeta na energiju. Isti obrazac vrijedi između zemalja, kao i unutar njih. Siromašniji bivši komunistički istok Evrope osjetljiviji je na više cijene nego njegov bogati nordijski sjever.

Ovisnost o prirodnom plinu još je jedan važan faktor u procjeni ranjivosti. Veleprodajne cijene su se udvostručile od ruske invazije na Ukrajinu. Cijene uglja su, također, porasle, ali za nešto podnošljivijih 60 posto. U međuvremenu, cijena obnovljivih izvora energije je nepromijenjena. Zahvaljujući, uglavnom, jedinstvenom tržištu prirodnog plina, evropske zemlje suočavaju se sa sličnim veleprodajnim cijenama: generatori električne energije koji koriste plin u Bugarskoj, na istočnom dijelu kontinenta, plaćaju otprilike isto kao i oni u Irskoj, na njegovom zapadnom dijelu.

Razlike u ovisnosti

Ipak, zemlje se razlikuju po svojoj ovisnosti o materijalu. Manje od tri posto švedske energije dolazi od prirodnog plina, a glavninu čine hidroenergija, vjetar i nuklearna energija. Švedski domovi griju se pomoću komunalnih sistema, koji se često koriste drvnom biomasom, ili putem toplotnih pumpi spojenih na električnu mrežu. To prosječno povećanje potrošnje domaćinstava iznosi gotovo pet posto budžeta, u poređenju s 10 posto u Britaniji, koja ovisi o prirodnom plinu.

Razlikuje se i prijenos veleprodajnih na maloprodajne cijene. U mnogim zemljama komunalna preduzeća kupuju plin na temelju dugoročnih ugovora i štite se od svoje izloženosti porastu veleprodajnih cijena. Različite tržišne strukture onda znače da cijene prolaze do potrošača različitim učestalostima. U Španiji, naprimjer, tarife za potrošače obično se ažuriraju svaki mjesec (iako su ograničeni troškovi plina za generatore električne energije). U Poljskoj se prilagođavaju samo dva puta godišnje.

U drugim državama su vlade zamrznule troškove. U Francuskoj, gdje „Électricité de France“ (EDF), državno preduzeće, dominira tržištem, vlada je ograničila rast cijena na četiri posto. Većina električne energije u zemlji obično dolazi iz nuklearne elektrane, ali dugo odgađano održavanje znači da se ona sada uvozi od susjeda, gdje se često proizvodi izgaranjem plina. Vlada apsorbira troškove svojim vlasništvom nad EDF-om.

Veća preraspodjela

Ograničenje rasta cijena umanjuje poticaj domaćinstvima da smanje potrošnju energije. Također, nesrazmjerno pomaže bogatima. Mnogo je bolja opcija usmjeriti podršku na one kojima je najpotrebnija. Ipak, prema izračunima Evropske centralne banke, samo 12 posto potrošnje država EU na mjere za ograničavanje utjecaja viših cijena energije ciljano je na takav način. Neravnomjerno raspoređen energetski šok zahtijeva veću preraspodjelu kao odgovor.