U mnogim kulturama je razgovor sa strancima obavezan i može da dovede i do prijateljstva. Ali to ne važi i za Šveđane.

Ovdje se ćaskanje smatra uzaludnim i naziva se kallprat („hladan razgovor“) ili dödprat („mrtvi razgovor“). Da ne bi završili u ovim situacijama, mnogi Šveđani su postali umjetnici u izbjegavanju kontakta očima sa nepoznatim ljudima i poznanicima na koje bi mogli da naiđu na ulici gledajući svoje telefone ili umjesto toga buljeći u izloge. Šveđanima je svrha razgovora razmena značajnih informacija, a bavljenje besmislenim ćaskanjem jednostavno nije na cijeni, piše Bjorn Nilson za BBC.

Posjetioci Švedske koji pokušaju da započnu neformalni razgovor sa prodavačem ili konobarom, čak i uz lokalni pozdrav „hej“, vjerovatno će naići naravno na „hej“ kao odgovor, često sa naznakom da su iritantni.

Stručnjaci kažu da je do ove rezervisanosti Šveđana moglo da dođe zbog toga što je Švedska slabo naseljena zemlja u relativno prostranom pejzažu, pri čemu su se stotinama godina ljudi navikli da rijetko razgovaraju sa onima izvan njihovog neposrednog kruga.

Druga pretpostavka je da bi se ta averzija prema ćaskanju mogla povezati sa relativno niskim nivoom imigracije u Švedsku do šezdesetih. Minimalna izloženost drugim kulturama historijski je značila da je Šveđanima bilo manje vjerovatno da će prihvatiti ovu nešvedsku praksu.

Ipak, uprkos svojoj naizgled hladnoj spoljašnjosti, Šveđani će gotovo uvijek biti ljubazni i prijateljski nastrojeni, mada jednostavno na drugačiji način od onih iz pričljivijih kultura.

U ovoj zemlji najbolje je, naprosto, ne razgovarati bez razloga.