Samo se za šačicu mirnodopskih političara može tvrditi da su promijenili svijet. Margaret Tačer (Thatcher), rođena na današnji dan 1925. godine, bila je jedan od njih. Ona je transformirala ne samo vlastitu Konzervativnu stranku, nego čitavu britansku politiku. Njen entuzijazam za privatizaciju pokrenuo je globalnu revoluciju, a njena spremnost da se usprotivi tiraniji pomogla je okončati Sovjetski Savez. Vinston Čerčil (Winston Churchill) je pobijedio u ratu, ali nikada nije stvorio “-izam”. Doktrina Tačer u svjetskoj historiji i političkoj i ekonomskoj teoriji postala je poznata pod nazivom "tačerizam".
Bit tačerizma je da se suprotstavlja statusu quo i bori se za slobodu – pomalo neobično, jer kao premijer, koji je je težio mobilnosti stanovništva uzlaznom putanjom i razbijanju klasnih hijerarhija, ona je Britaniju vodila kao predstavnik Konzervativne stranke i trasirala je potpuni novi, liberalniji ideološki put ovoj stranci koja je prethodno bila skeptična prema ideji dominantnog oslanjanja na tržište i snagu pojedinca. Vjerovala je da nacije mogu postati uspješne samo ako su pojedinci oslobođeni. Za razliku od Čerčilovog poznatog pragmatizma i interesno vođene politike, njena je borba imala jasan princip i ideologiju: pravo pojedinaca da vodi vlastiti život kako želi, što je više moguće slobodno od intervencije države.
U njenim ranijim godinama u politici, ekonomski liberalizam bio je u povlačenju, Sovjetski Savez širio je svoje carstvo, a vodeći ekonomisti slobodnog tržišta Milton Fridman (Friedman) i Fridirh Hajek (Friedrich Hayek) su odbačeni kao akademski ekscentrici. U Velikoj Britaniji vlada je bila "u braku" sa sindikatima, dijelila subvencije za neuspješne nacionalizirane industrije i punila pumpu ekonomije kroz kejnzijansko upravljanje potražnjom (čitaj: štampanjem novca). U početku je i sama Tačer prihvatala „postratni konsenzus“ u Britaniji koji je podrazumijevao veliku i izdašnu socijalnu državu kombiniranu s tržišnom ekonomijom, gdje država vrši snažnu intervenciju u svaki aspekt društva i privrede. No postojanje niza neuspješnih javnih kompanija koje su godinama poslovale s gubicma, gušenje individualne slobode i poduzetničke kreativnosti, nadmoć sindikata koji su prijetnjama i ucjenama sebi obezbjeđivali ekonomski neopravdane privilegije, te gotovo na dnevnoj osnovi blokirali čitave dijelove britanskog društva i ekonomije, izazvao je gnjev i otpor u samoj Tačer. Ideje Friedmana i Hajeka uvjerile su je da stvari mogu izgledati drugačije.
Veći dio svog tržišnog radikalizma je krila od britanskog biračkog tijela kada su je izabrali na dužnost premijera 1979. godine, uglavnom frustirani nesposobnošću laburističke vlade. A situacija u Britaniji nije bila nimalo bajna: nesređenost državnih finansija, zaduženost, visoki porezi, golem broj neučinkovitih preduzeća u državnome vlasništvu, opće nezadovoljstvo, ‘irski problem’ s IRA-om (ili danas – terorizam)… Ono što je uslijedilo je politička i ekonomska revolucija. Ona je privatizirala državne industrije, odbila da pregovara, a kamoli popušta sindikatima, ukinula državne kontrole, srušila nasilne proteste rudara i zamijenila kejnzijanizam Fridmanovim monetarizmom. Stopa inflacije pala je s visokih 27 posto 1975. godine na samo 2,4 posto u 1986. godini. Broj radnih dana izgubljenih štrajkovima smanjio se sa 29 miliona u 1979. na 2 milona u 1986. godini. Najviša stopa poreza pala je sa 83 na 40 posto!
„Ova dama nije za okretanje“
Njene bitke s ljevicom – posebno simbolizirane kroz slamanje otpora rudara – dale su joj ugled kao simbolu konzervativaca. Ali ona nije bila konzervativac u klasičnom smislu. Jednako kao što je slomila ljevičarski otpor i riješila se lijevih politika u Velikoj Britaniji, ona se suprotstavljala starim konzervativnim elitama u vlastitoj stranci i imala s njima politički sukob oko političkog svjetonazora. Oni su vjerovali u statično društvo vladavine starih elita, značajne državne kontrole i umjerene promjene. Tačer je vjerovala u slobodu individue, bez obzira na njeno porijeklo i klasni status, uz vertikalnu mobilnost društva i brze i revolucionarne promjene u pravcu slobode. Iako je ideologija konzervativizma prilično varijabilna od države do države, ni po britanskim uzusima Thatcher baš i nije tu spadala. Po svojim ideološkim pogledima i filozofskim uzorima, i prije svega vjeri u pojedinca koju je pokazivala, Tačer je bila radikalni liberal, a ne konzervativac. Ispred Konzervativne stranke je djelovala iz razloga što je u Britaniji sistem tako koncipiran da je vlast rezervisana ili za konzervativce ili za laburiste.
No mnoge od njenih najcjenjenijih replika bile su usmjerene prema vlastitoj strani: “Vi se okrećite, ukoliko želite”, rekla je konzervativcima 1980. nakon kritika njenih liberalnih ekonomskih reformi, pošto je nezaposlenost prešla 2 miliona ljudi: “Ova dama nije za okretanje”. Žestoko se zauzela za napad protiv Iraka za vrijeme Prvog zaljevskog rata, a kako tadašnji američki predsjednik Džordž Buš (George H.W. Bush) nije bio siguran da li želi taj konflikt, Tačer mu je u telefonskom razgovoru poručila “Ovo nije vrijeme da budeš klimav!”.
Američki predsjednik Ronald Regan (Reagan) bio je njen ideološki istomišljenik , ali je oštro kritikovala i protivila se njegovoj politici deficitarne potrošnje.
Možda nije bila za okretanje i imala je čvrste principe, ali je kao ozbiljan političar znala praviti kompromise. Ona je cijenila Mihaila Gorbačova kao čovjeka s kojim je “mogla poslovati” usprkos upozorenjima američkih jastrebova. Iz bitke s rudarima se pragmatično povukla 1981. godine, sačekavši tri pune godine da država obezbijedi dovoljno zaliha uglja za ozbiljniju promjenu.
No, Tačer je također često bila i nevjerojatno sretna: sretna da je rudare vodio Artur Skargil (Arthur Scargill), tvrdokorni marksist; sretna što je ljevica u Britaniji bila demolirana i birala na svoje čelo nedostojne vođe; sretna što je general Galtieri odlučio napasti Falklandove otoke u trentku kad je to učinio, godinu pred izbore u Britaniji; sretna što je bila žilava žena u sistemu u kojem dominiraju patricijski muškarci (stare elite se nikad nisu znale nositi s njenom energijom); sretna u tome što je bila prava osoba, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. „Poslijeratni konsenzus“ se samourušavao i zahtijevao temeljitu promjenu, a mnoštvu novih snaga u ekonomiji, od pojave IT sektora do privatnog kapitala, pogodovale su reforme koje je namjeravala provesti.
O rezultata njene politike u konačnici govore brojke. U dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan je za 23%, a lično bogatstvo za 80%. Inflacija je zauzdana. Ekonomija očišćena od gubitaša koji gutaju poreski novac. Kada je ušla u kabinet demokratskom svijetu je i dalje prijetio „tigar od papira“, Sovjetski savez, koji je još od povlačenja SAD-a u Vijetnamu bio u velikom vanjkopolitičkom uzletu. No, Berlinski zid srušen je dok je ona još bila u kabinetu (1989.), a u godini u kojoj je sišla s funkcije SSSR više nije ni postojao.
Prijatelj BiH
Margaret Tačer od prvog dana bila je među velikim pristalicama nezavisnosti BiH i aktivno je zagovarala vojnu intervenciju protiv Srbije i vojske bosanskih Srba, istovremeno nazivajući embargo na uvoz naoružanja za Bosnu i Hercegovinu sramnim. Nažalost, Džon Mejdžor (John Major) koji je naslijedio na mjestu premijera Velike Britanije u trenutku kada je počeo rata u našoj zemlji, vodio je potpuno drugačiju politiku.
