Svjetski ekonomski forum u Davosu koji je održan prošle sedmice s ambicioznom temom “Globalizacija 4.0”, prošao je u sjeni sve snažnijeg i sve raširenijeg populističkog pokreta, piše Index.hr.

Iako su i 2018. i 2017. godina bile obilježene populističkim valom koji prijeti protresti same temelje evropskog i svjetskog političko-ekonomskog poretka, centar je ipak nekako odolio. U Francuskoj je na izborima pobijedio liberalni reformator i eurooptimist Emanuel Makron (Emmanuel Macron), u Njemačkoj je, uza sve teškoće, kancelarka ostala Angela Merkel, a euroskeptičnim populistima je dolazak na vlast izmaknuo i u Holandiji i Švedskoj.

No 2019. bi mogla biti godina u kojoj će snage establišmenta ipak izgubiti bitku s populistima. Pitanje koja će od ove dvije struje prevladati vjerojatno nikad nije bilo neizvjesnije, a ključni datum mogao bi biti 26. maja, kad se održavaju izbori za Evropski parlament.

Francuski predsjednik Makron, koji je uz Angelu Merkel posljednji stjegonoša evropskog projekta, otkazao je dolazak u Davos u posljednji trenutak, vjerojatno zbog toga što bi nazdravljanje i dokono čavrljanje s milijarderima i prvacima globalizacije dok mu zemlja doslovno gori pod naletom "Žutih prsluka", bio popriličan PR autogol. 

Uostalom, Makron, koji u zadnje vrijeme prema anketama ima podršku manju od 30 posto, zaista ima prečih briga. Osim populističkog izazova koji predstavljaju "Žuti prsluci", bijesni zbog njegovih “neoliberalnih” reformi i nejednakosti i zapuštenosti francuske provincije, makar to bio problem koji seže daleko prije njegovog dolaska na vlast, Makronu bi izbori za EU parlament u maju mogli nanijeti posebno težak udarac.

Populisti bi na EU izborima mogli dobiti i do 20 posto glasova

Kako piše njemački "Spiegel", ankete pokazuju da bi panevropski savez desnih populista – ma koliko se internacionalna alijansa nacionalista činila kao contradictio in adjecto – mogao ove godine postati jači nego ikad. Analitičari smatraju da bi mogli dobiti i do 20% posto glasova. A iako prema posljednjem istraživanju Eurobarometra većina od 62 posto građana EU-a podržava da je članstvo njihove zemlje u EU dobra stvar, tačno 50 posto ih misli da stvari idu u krivom smjeru, što jeosam posto više nego u zadnjoj anketi prije pola godine. Najveći problem, prema mišljenju ispitanika, je i dalje migracija.

Teoretski je moguće da na ovim izborima glasaju i građani Velike Britanije ako vlada Tereze Mej (Therese May) u međuvremenu odgodi Brexit zbog nemogućnosti dogovora o uvjetima izlaska iz Unije. Takav scenarij bio bi ekstremna ilustracija zbrke u kojoj se EU trenutno nalazi, dok se njene elite uopće ne mogu složiti kako bi budućnost Unije trebala izgledati ni kako odgovoriti na goruće izazove.

I dok se Makron i pred EU izbore, kao i pred francuske predsjedničke izbore na kojima je pobijedio, pokušava pozicionirati kao predvodnik pro-EU, anti-populističkih snaga, šanse njegove planirane predizborne koalicije vrlo su upitne. Nije samo Francuska u stanju previranja sa "Žutim prslucima" koji, unatoč određenim ustupcima, i dalje divljaju i traže Makronovu glavu.

U Njemačkoj je sve otvoreniji revolt protiv “mutti” Merkel, unutar njene stranke i izvan nje, zajedno s katastrofalnim rezultatima na regionalnim izborima, natjerao naizgled vječnu kancelarku na ostavku s odgodom – obećala je, naime, da se više neće kandidirati. Evropski izbori vjerojatno joj nisu visoko na listi prioriteta. A vodeća stranka u Evropskom parlamentu, Evropska pučka stranka, mogla bi se raskoliti zbog neslaganja oko stava prema mađarskoj crnoj ovci, Fidesu, vodećem evropskom populistu i protivniku imigracije Viktora Orbana. Drugim riječima, savez populista i euroskeptika trenutno izgleda puno čvršće od saveza “eurofila”.

A savez evropskih nacionalističkih stranaka nije od jučer. Pokret za Evropu nacija i sloboda predvođen francuskom Nacionalnom frontom (sada Nacionalnim skupom, novim imenom koji je Marin Le Pen dala u svom pokušaju rebrendiranja stranke i udaljavanja od njene ekstremističke reputacije), osnovan je još 2014., a trenutno ga čine stranke iz devet evropskih zemalja. Doduše, samo pet od njih devet trenutno ima zastupnike u Evropskom parlamentu (njih 20, od čega 15 otpada na stranku Marin Le Pen), ali to će se vjerojatno brzo promijeniti. Nacionalni skup, prema anketama za EU izbore, već stoji bolje od Makronove Naprijed, republiko.

- Mi smo na historijskoj prekretnici. Divlja globalizacija primiče se kraju - proglasila je Le Pen dramatično na samitu desnice u Sofiji u novembru. 

Jednako melodramatičan bio je i italijanski zamjenik premijera iz krajnje desne Lige (bivše separatičke Sjeverne lige) Mateo Salvini (Matteo), kad je početkom januara bio na sastanku s predsjednikom poljske vladajuće stranke Pravo i pravda, Jaroslavom Kaščinskim. 

- Poljska i Italija bit će dio novog evropskog proljeća, renesanse evropskih vrijednosti  -rekao je Salvini.

I Hilari Klinton upozorila Evropu da mora postrožiti imigracijsku politiku

Desničarski populisti, koji su do prije koju godinu bili potpuno marginalni u većini zemalja EU-a, postali su nezaobilazni element političke scene u gotovo cijeloj Uniji, s tim da su u zemljama poput Njemačke, Francuske, Holandije i Švedske među tri najjače stranke, a u Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Danskoj i Finskoj su ili na vlasti ili se vlada mora oslanjati na njihovu podršku. Populističke stranke su već na vlasti u 11 evropskih zemalja. U maju bi pak u Evropski parlament moglo biti izabrano više populističkih zastupnika nego i u jednom dosadašnjem mandatu ovog tijela.

Unatoč svim međusobnim razlikama i neslaganjima koja su očekivana kad se nacionalisti različitih zemalja nađu zajedno, primjerice, Mađarska i Italija imaju potpuno drukčiji pogled na rješenje migrantske krize, budući da jedna nije glavna ulazna tačka za ulaz migranata, a druga je, ujedinjuje ih bijes prema birokratima u Bruxellesu.

Ta "eurokratska" elita, prema populistima, potkopava nacionalni suverenitet i forsira sve dublju evropsku integraciju, masovnu imigraciju, rodnu ravnopravnost, zaštitu okoliša, drugu regulativu medijima koji navodno preziru narodne mase i drže ljestve elitama i državnicima poput Merkel i Makrona, kojima su njihovi “globalistički” ideali navodno važniji od nacionalnih interesa. A raspoloženje na cijelom kontinentu okreće se protiv elite u Briselu, koja je sve disfunkcionalnija i distanciranija od građana Unije, njihovih aspiracija, strahova i prioriteta.

Strožom imigracijskom politikom protiv rasta desnog populizma

Zanimljivo je da je i Hilari Klinton (Hillary Clinton), bivša američka državna sekretarka i predsjednička kandidatkinja, u novembru upozorila evropske lidere da moraju postrožiti svoju velikodušnu imigracijsku politiku ako žele zaustaviti rast desničarskog populizma na Starom kontinentu – što je šokiralo neke migracijske aktiviste i ljevičarske političare i komentatore.

- Mislim da Evropa mora povući kočnicu na migraciju jer to je ono što je zapalilo vatru - primijetila je Klinton u intervjuu za "Guardian", detektirajući izvor populizma. 

- Divim se vrlo velikodušnom i suosjećajnom pristupu koji su poduzeli lideri poput Angele Merkel, ali mislim da je pošteno reći da je Evropa učinila svoj dio i mora poslati vrlo jasnu poruku – ‘nećemo biti u stanju nastaviti pružati podršku i sklonište’ – jer ako se ne pozabavimo pitanjem migracije, ono će nastaviti uzburkavati političko tijelo - zaključila je.

Klinton je primijetila i da su neočekivana pobjeda njenog protivkandidata Trampa i jednako neočekivani Brexit uvelike povezani s pitanjem imigracije u SAD, odnosno Veliku Britaniju. 

Klinton i bivši italijanski i britanski premijeri Mateo Renci (Matteo Renzi) i Toni Bler (Tony Blair), koje je je "Guardian" također intervjuirao, slažu se da desni populisti dramatiziraju podjele u društvu i koriste retorike krize, odnosno ugroženosti, uz emotivnu i pojednostavljenu retoriku, na što se političari s lijevog centra muče odgovoriti.

Populisti vladaju u zemljama s gotovo dvije milijarde ljudi

Istina, ilegalna imigracija je od vrhunca migrantske krize 2015. smanjena, kako piše "New York Times", i do 90 posto, ali sve dramatičnije gomilanje migranata u Bosni i Hercegovini, odakle raznim rutama ulaze u Hrvatsku na putu za zapadnu Evropu – pri čemu ih, prema svjedočanstvima migranata i aktivista, hrvatska policija ponekad zaustavlja i vraća u zemlje iz kojih su došli na brutalne načine upitne legalnosti –upućuje da bi kriza mogla ponovo eskalirati. Osim toga, veliki broj tražitelja azila još uvijek nije deportiran,

Valja imati na umu da se populizam kao politička strategija ne svodi na emotivno, pojednostavljeno i oportunističko zastupanje navodnih interesa i volje naroda, već postavlja “narod”, magloviti entitet, za koji pretpostavlja da ima jedinstvenu “volju”, kao plemenitog protagonista u borbi s jednako maglovitom, ali zloćudnom i nepopravljivo iskvarenom elitom koja radi protiv tih narodnih interesa. Ovo je, u suštini, definicija koju je ponudio holandski politolog Kas Mude (Cas Mudde), a koja je u međuvremenu postala općeprihvaćena. Mude ističe i da populizam kao “tanki” ideološki okvir može biti i lijevog i desnog predznaka, budući da su nacionalizam i socijalizam “debele” ideologije koje daju populizmu sadržaj. Ipak, jasno je da je desni populizam, barem na Zapadu, posljednjih godina neusporedivo uspješniji u odnosu na lijevi.

Kako piše "Guardian", populisti danas vladaju zemljama s gotovo dvije milijarde ljudi (pri čemu najveći dio, dakako, otpada na Indiju kojoj je na čelu hinduski nacionalist Narendra Modi), a populističke stranke sve su jače u barem desetak demokratskih država, uključujući gotovo karikaturalno populistički Živi zid kao sad već najjaču opozicionu stranku u Hrvatskoj. Koliko je ovaj trend ozbiljan, pokazuje istraživanje koje je "Guardian" proveo s tridesetak vodećih političkih naučnika, prema kojem svaki četvrti Evropljanin glasa za populističke stranke, a podrška takvim strankama utrostručila se u zadnja dva desetljeća.

Salvini: "Evropa elita, banaka i imigracije protiv Evrope naroda i rada"

Možemo tumačiti ovaj trend rastućom ksenofobijom, rasizmom, histeričnim nepovjerenjem prema ekspertima, zavodljivošću populističke retorike ili utjecajem ruske propagande i lažnih vijesti. I zasigurno u svemu navedenome ima istine. Ali kako piše Damon Linker za britansko-američki "The Week", u korijenu populizma prije svega stoji osjećaj nepravde. Nepravde, prvenstveno, prema segmentu populacije izvan dinamičnih i bogatih metropola poput Londona, Pariza ili Berlina (ili Njujorka i Los Anđelesa), onog segmenta populacije koji je najteže osjetio posljedice globalizacije, deindustrijalizacije i financijalizacije privrede.

Stanovnici provincije, periferije, regija koje su u posljednjih trideset godina ekonomski i demografski opustjele, a koje je kriza prije desetak godina samo dotukla, od čega se ni danas nisu oporavili dok idu od jednog privremenog i slabo plaćenog posla do drugog. Kao i građani koji vide da im plaće i mirovine stagniraju, porezi i troškovi života rastu, koji idu od jednog, dok u isto vrijeme golema sredstva odlaze na socijalnu pomoć za imigrante koji doseljavaju u dramatičnim brojevima, transformirajući čitave zajednice. A iako je dobar dio njih, barem u Njemačkoj, počeo raditi ili krenuo na dopunsko obrazovanje u organizaciji države, neki od njih očito ne uspijevaju ili se i ne pokušavaju integrirati, uz nasilni kriminal koji, bez obzira na to raste li ili pada po službenim statistikama, stvara atmosferu nesigurnosti i razdora u samom društvenom tkivu.

Salvini je prepoznao tu frustraciju i artikulirao je u svojoj najavi da će ovi izbori biti “referendum između Evrope elita, banaka, financija, imigracija i prekarnog rada” protiv “Evrope naroda i rada”. Njegov obračun s humanitarnim organizacijama koje su brodovima spašavale migrante na Mediteranu i dopremale ih u Italiju zgrozio je aktiviste i ljevicu, ali mu je donio dodatne simpatije desnih glasača i pozicionirao ga kao lidera evropske desnice, uz Orbana i Le Pen.

Znači li to da će Salvini, Le Pen, Orban, austrijska i holandska Slobodarska stranka, Švedski demokrati, poljski Pravo i pravda i ostali populisti trijumfirati? To je ipak teško predvidjeti. 

- Nered je najvjerojatniji ishod - sugerirao je jedan visoki EU izvor za "Guardian", opisujući ovo kao “sivu zonu” u kojoj “populisti napreduju, ali i dalje postoji snažna većina od 400 pro-EU zastupnika”. Ipak, manja većina lijevog i desnog centra, Pučana i Socijalista i demokrata značit će veći rizik od paralize parlamenta. Baš u trenutku kada je proaktivnost i odlučnost Bruxellesa potrebnija nego ikad.