''Washington Post'' je objavio posljednju kolumnu Džamala Kašogija (Jamal Khashoggi) u kojoj je otvoreno kritizirao arapski svijet zbog, kako je rekao, "nedostatka slobode govore".
Svoja saznanja opravdao je izvještajem "Freedom Housea" o slobodi govora u 2018. godini koji ga je, kako kaže, šokirao. U tom izvještaju samo je jedna zemlja kategorizirana kao ''slobodna'', i to je bio Tunis. Zatim slijede Jordan, Maroko i Kuvajt, koji su klasificirani kao "djelimično slobodni", dok je ostatak država klasificiran kao "neslobodni".
- Kao rezultat toga, Arapi koji žive u ovim zemljama su ili djelimično informirani ili neinformirani. Oni nemaju adekvatnu mogućnost da se očituju o dešavanjima koja se u tom regionu svakodnevno dešavaju. Narativ koji je pod utjecajem vlade dominira javnim mnijenjem i, mada mnogi u to ne vjeruju, većina populacija pada kao žrtva u ovom lažnom narativu. Nažalost, teško da išta može promijeniti ovakvo stanje - napisao je Kašogi.
Arapski svijet bio je pod velikom euforijom tokom ''arapskog proljeća''. Novinari, akademici i cijela populacija je živjela sa iščekivanjem cijele nacije za svjetlijom budućnosti u svojim zemljama. Očekivali su da će biti emancipirani od hegemonije vlastitih vlada i konstantne intervencije i cenzure informacija. Ova očekivanja vrlo brzo su propala, države ili su vraćene u prethodni status quo ili su suočene s još gorim uvjetima nego ranije.
Moj dragi prijatelj, prominentni saudijski pisac Saleh el-Šehi (Al-Shehi) napisao je jednu od najpoznatijih kolumni ikada objavljenih u saudijskim novinama. On se sada nalazi na izdržavanju 5-godišnje zatvorske kazne za navodno podrivanje sistema. Čak ni zatvaranje cijelog printa jedne novine u Egiptu nije izazvao reakcije kolega novinara. Ovi potezi više za sobom ne povlače kritike svjetske javnosti. Naprotiv, one su u svjetskoj javnosti ispraćene u šutnji.
Postoje samo male oaze koje i dalje utjelovljuju duh ''arapskog proljeća''. Vlada Katara i dalje nastavlja da podržava internacionalne novinske agencije koje izvještavaju iz ove zemlje, time se protiveći susjednim zemljama koje nastoje da podrže "stari poredak". Čak i u Tunisu i Kuvajtu, gdje su mediji kategorizirani kao "djelimično slobodni", mediji su više fokusirani na domaća zbivanja, vješto izbjegavajući dešavanja u arapskom svijetu. Čak i Libanon, koji je arapska kruna slobodnih medija, ima svoje polarizacije prema proiranskom Hezbolahu.
Arapski svijet sada se sučeljava s vlastitom "željeznom zavjesom", koja nije nametnuta od svjetskih aktera, nego kroz domaće snage koje su željne moći. Tokom Hladnog rata Radio Slobodna Evropa, koji je kroz godine rada izrastao u instituciju kritike, odigrao je važnu ulogu u zasađivanju i održavanju nade o slobodi. Arapi trebaju nešto slično. Godine 1967. "New York Times" i "Washington Post" dogovorili su zajedničko vlasništvo nad novinama "International Herald Tribune", koji je postao platforma za glasove slobode širom svijeta.
Moje publikacije "Washington Post" je svojom inicijativom preveo na arapski jezik i ja sam im zahvalan na tome. Arapi treba da čitaju na svom maternjem jeziku da bi razumjeli i diskutirali različite aspekte i komplikacije demokratije SAD i Zapada. Ako Egipćanin čita članak o stvarnoj cijeni gradnje u Vašingtonu, onda će on ili ona imati mogućnost da bolje razumiju implikacije sličnog projekta u njegovoj ili njenoj zajednici.
Arapskom svijetu potreban je jedan tradicionalni medij da bi građani primali informacije o zbivanjima u svijetu. Još važnije, moramo da pružimo platformu za glas Arapa. Mi patimo od siromaštva, pogrešnog vođenja i slabog obrazovanja. Kroz osnivanje nezavisnog internacionalnog foruma izoliranog od utjecaja nacionalne vlade koja širi mržnju kroz propagandu, obični ljudi u arapskom svijetu imali bi mogućnost da se izjasne o strukturalnim problemima koji zahvataju njihovo društvo, napisao je Kašogi.
