Lale Sokolov rođen je u gradiću Krompači u današnjoj Slovačkoj kao Ludvig Ajzenberg ''Lale'' (Ludwig Eisenberg) u židovskoj porodici. Kada su nacisti umarširali u njegov grad Lale se kao mladi i neoženjeni muškarac ponudio da će otići u radne logore umjesto svojih roditelja.
Okupatori nisu pokazali milost te su razdvojili porodicu, a njegovi su roditelji ubijeni u Aušvicu samo mjesec prije no što je i Lale tamo završio, no on nikada nije uspio saznati njihovu tužnu sudbinu. Pri dolasku u logor smrti Sokolovu su na ruku tetovirali broj 32407 no poštedjeli su ga smrti jer je odlično govorio slovački, ruski, njemački, francuski, mađarski i nešto poljskog, a bio je i 26-godišnjak dovoljno snažan pa i zdrav, usprkos preboljenom tifusu, da radi fizičke poslove.
Odlučili su kako će upravo on pomagati Francuzu Pepanu u tetoviranju zarobljenika. Francuski akademik naučio ga je baratati iglama, ne pitati mnogo pitanja te kako trgovati hranom i cigaretama - jedinom valutom koja je u Aušvicu nešto značila. Pepan je jednoga dana samo netragom nestao, Lale nikada nije saznao gdje je i kako ubijen, no na njemu je bilo da nastavi posao tetoviranja. Jedan ga je SS-ovac čak čuvao, a redovno je morao stajati kraj dr. Josefa Mengelea, poznatog i kao anđeo smrti, dok je ovaj probirao zatvorenike koji su išli direktno u komore od onih na kojima će kasnije raditi svoja ''istraživanja'' i nehumane eksperimente. Njima su tetovaže brojeva zamijenile imena, kosa im je ošišana do tjemena i oduzete su im sve stvari.
- Jednoga dana uzeti ću i tebe - govorio mu je Mengele često dok je Lale tetovirao podlaktice muškaraca, prenosi BBC News.
U knjizi koju je o tattoo majstoru napisala Heder Moris (Heather Morris) nakon razgovora s ostarjelim Sokolovom u njegovom domu u Australiji, Lale joj objašnjava kako mu je mnogo teže bilo tetovirati ruke djevojčica koje su dolazile.
- U trenutku kad sam Giti istetovirao broj 34902, ona je istetovirala svoje ime na moje srce - rekao je Lale o djevojci iz ženskog logora Birkenau koja će mu kasnije postati supruga. Cijelu priču o svom boravku u Aušvicu Sokolov je Moris ispričao tek nakon Gitine smrti 2003. godine.
- Nikada za sebe nije mislio da je kolaborator, zapravo, pokušavao je svima pomoći. Švercao je hranu najmanjima i brinuo se za zarobljenike, ni sam nikada nije znao hoće li dočekati sljedeće jutro, posebno uz Mengelea. No ipak ga je mučila grižnja savjesti ali i traume koje je doživio u te tri godine u logoru, te do kasne starosti i Gitine smrti nije htio o tome razgovarati - rekla je Moris o Sokolovu.
On je uz pomoć svoj SS čuvara Giti slao tajna pisma, polovice svojih obroka, a čak su se nekoliko puta uspjeli i susresti. Godine 1945. Nijemci su shvatili da je ulazak Rusa u logore nemoguće izbjeći, te su one koje nisu stigli ubiti slali u druge logore, pa tako i Giselu (Gitu) Fuhrmannovu. Uskoro je slobodan bio i Lale, vratio se u rodni grad, a u svojoj je porodičnoj kući zatekao samo jednu sestru koja je uspjela preživjeti rat. Uzeo je kola i konja te se zaputio u Bratislavu sa samo jedno mišlju na pameti - pronaći Gitu. Sedmice je proveo na željezničkoj stanici pregledavajući kolone preživjelih, no bez uspjeha. Kada su ga uputili u dom Crvenog križa ispred njegove zaprege zakoračila je upravo Gita. Oženili su se iste godine i prezime promijenili u Sokolov kako bi se bolje uklopili u Čehoslovačku koja je bila pod Sovjetima, no to nije spriječilo komuniste da im bez naknade nacionaliziraju trgovinu tekstilima koju su vodili, posebno nakon što je otkriveno da bračni par novčano svesrdno pomaže pokret u Izraelu. Lale i Gita pobjegli su preko Beča i Pariza odlučni da život nastave negdje daleko od Europe. Za razliku od njegove supruge koja je još nekoliko puta posjetila Europu, Lale se više nikada nije vratio, čak ni u posjetu. Otplovili su za Sidnej, a dugoročno su se odlučili za Melbourn gdje su ponovno otvorili prodavnicu s tekstilima i dobili sina Gerija (Garry), napisao je The Guardian u nekrologu posvećenom Sokolovu.
Rijetko ko je znao kako su se Gita i Lale upoznali, čak je njihov sin znao samo dijelove priče dok se njegov otac nije odlučio sarađivati s Heder Moris, upravo na Gerijev zahtjev. Tri ga je godine Moris posjećivala nekoliko puta sedmično, a ostatak vremena istraživala je historijsku građu kako bi potvrdila njegovu priču i saznala više o tome kako je funkcionirao zloglasni logor smrti. Upravo je tako i saznala sudbinu Sokolovih roditelja, no nikada mu nije stigla reći što im se dogodilo. Moris je napisala knjigu "The Tattooist of Auschwitz". Lale Sokolov preminuo je 2006. godine.
- Njegova je priča nevjerovatno važna, i daje lice jednom dehumanizirajućem ''zanimanju''. Većina zarobljenika nije uspjela svijetu ispričati svoju priču - kaže Sedrik Gefen (Cedric Geffen), predsjednik udruge Holokaust Memorijal Australije.
