Iako nema direktnih svjedoka zločina u Solinu, tokom istrage ispitat će komšije i rodbinu koji su prvi pritekli u pomoć teško ranjenom Emilu. Ključna je svjedokinja koja je prva stigla do ranjenog mladića i kojoj je, kako pišu hrvatski mediji, Emil posljednjim dahom kazao: “Ubola me!”

Sve se odigralo oko 20:40 sati u porodičnoj kući. U prizemlju su stanovali Emil i Ivana, a na ostala dva sprata žive Emilov otac te rodbina. Prema izjavama komšija, iz stana su čuli povike, neko je viknuo “upomoć”, a potom je Emil istrčao u dvorište obilno krvareći.

- Zovite Hitnu, zovite Hitnu! - vikao je smrtno ranjen te krenuo prema vozilu parkiranom desetak metara dalje niz ulicu.

Do dolaska ljekara pokušali su mu pomoći komšije, ali ubrzo je preminuo u splitskoj bolnici. Kako je kasnije utvrđeno, nož dužine oštrice 17 centimetara, zabijen u lijevi dio prsa, oštetio je potključnu arteriju i druge žile pa je smrt nastupila zbog iskrvarenja. Policija je ubrzo stigla na mjesto zločina, u stanu su uhapsili Ivanu G., koja nije pružala otpor. Imala je porezotinu na desnoj ruci iz koje je krvarila te je odvedena u splitsku bolnicu.

Ranu su sanirali, a potom su je odveli na Odjel psihijatrije, gdje je konstatirano da ima simptome psihoze, no ništa što bi zahtijevalo hospitalizaciju. Kasnije je razgovarala sa sudskom vještakinjom za psihijatriju, koja je utvrdila da može pratiti daljnji tok postupka te da nije opasna za okolinu.

U stanu u kojem nije bilo tragova nekakvog sukoba pronašli su kuhinjski nož, koji je izuzet kao dokaz, kao i odjeću osumnjičene te druge forenzičke dokaze. Ivana u policiji nije formalno iznosila svoju odbranu, ništa što bi se moglo koristiti kasnije na suđenju.

Međutim, spomenula je da su je ''progonili demoni, utvare...” Živjeli su u Emilovoj kući već šest-sedam godina. Nikada do ovog strašnog zločina nisu službeno zabilježeni nikakvi sukobi ili incidenti, nije bilo ni prijava za nasilje.