JEDAN OD PREŽIVJELIH

Žrtve genocida u Srebrenici: Braća Efendić stariji, iznemogli ljudi ubijeni na kućnom pragu

Krenuli smo preko sela do Buljima gdje smo trebali da se sastanemo sa civilima i vojskom - kazao je Efendić

Mehmed Efendić. Anadolija

Anadolija

6.7.2024

Juli 1995. godine. Niko nije mogao ni sanjati šta će se desiti tog ljeta prije 29 godina jednom narodu u jednoj "zaštićenoj UN enklavi". Na najbrutalniji način srpski vojnici i policajci ubili su hiljade bošnjačkih dječaka, muškarca, žena... Cilj je bio da niko ne preživi, ali preživjeli su. Danas svjedoče jednom civilizacijskom sunovratu.

Posmrtni ostaci žrtava

Skoro tri decenije nakon genocida počinjenog u Srebrenici, posmrtni ostaci žrtava pronalaze se na različitim lokacijama, kost po kost. Preživjelim je i danas teško pričati o svemu što su proživjeli u ljeto te 1995. godine. Teško je jer i danas ukopavaju po samo nekoliko kostiju brutalno ubijenih članova uže i šire familije.

Mehmed Efendić (52) je jedan od preživjelih. Međutim, njegov otac Edhem, brat Senaid, kao i amidže Ćazim i Hasib nisu bili te sreće. Oni su među imenima ispisanim na bijelom zidu u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari.

Mehmed je rođen u naselju Efendići u Gornjim Potočarima kod Srebrenice. Srednju školu završio je u Bratuncu. Nakon srednje škole počeo je rat. Kao mladić priključio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine, u odbranu svog grada, kuće...

Nakon pada Srebrenice

Tog jula 1995. godine bio je u Srebrenici gdje je radio u Stanici javne bezbjednosti. Nakon pada Srebrenice priključio se jednoj koloni vojnika i policajaca koji su kao i ostale hiljade muškaraca i dječaka iz Srebrenice preko šume pokušali doći do slobodne teritorije.

- Od Srebrenice do Tuzle kretao sam se u grupi od 50-tak policajaca. Krenuli smo preko sela do Buljima gdje smo trebali da se sastanemo sa civilima i vojskom - kazao je Efendić.

Satima bi mogao pričati o "putu spasa" ili "putu smrti", kako ga mnogi nazivaju. Mnogo je teških trenutaka bilo tih julskih dana, tokom probijanja do slobodne teritorije.

- Međutim, istakao bih jedan dio puta gdje je meni bilo teško da pređemo, a to je u Konjević Polju. Prešao sam put kod Kasabe. Imao sam informaciju da ponovno okupljanje biti na planini Udrč. Uspjeli smo u tome. U toj nesreći imao sam sreću da sam na slobodnu teritoriju prešao među prvih 50 preživjelih Srebreničana - ispričao je Efendić.

Posmrtni ostaci 14 žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u ljeto 1995. godine spremni su za ukop na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.

Ubijeni na kućnom pragu

Među žrtvama genocida koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi su i braća Efendić - Hasib i Ćamil. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz različitih grobnica na području Srebrenice, Kula i Potočari i to 2011. i 2006. godine. Oni će konačan smiraj ove godine naći uz svog trećeg brata Edhema koji je u Potočarima ukopan 2007. godine.

- Padom Srebrenice ubijen je moj otac Edhem. Bio je rudar, penzionisan prije rata. Bio je stariji čovjek, nije bio vojno sposoban. Ubijen mi je brat Senaid koji je imao 35 godina u trenutku smrti. Krenuo je sa nama preko šume, ali nije imao sreću da preživi. I ubijena su mi dvojica amidža, dva očeva brata. Ćazim je imao 67 godina, a Hasib 64. Ove godine ćemo ukopati njihove posmrtne ostatke - rekao je Efendić.

Hasib je bio oženjen, a Ćazim nije. Nisu imali djece.

- Ubijeni su na kućnom pragu iako su bili stariji ljudi. Tri godine su bili izolovani, bez struje, hrane, medicinske pomoći, lijekova. Bili su u izraziti lošem zdravstvenom stanju. Mlađi amidža Hasib je bio 100 posto nepokretan, a drugi amidža se malo mogao kretati po kući. Ubijeni su da li u kući ili u dvorištu. Bili su nemoćni za bilo kakav vid odbrane. Pretpostavljamo da su ukopani u neke površne jame. Njihovi posmrtni ostaci su razneseni da li uslijed kiša ili su to uradile životinje - pojasnio je Efendić.

Od Ćazima i Hasiba pronađen je mali dio posmrtnih ostataka.

- Dijelovi njihovih posmrtnih ostataka su pronađeni u jednom malom potoku u blizini naših kuća u Gornjim Potočarima. Slučajno su pronađeni. S obzirom na to da oni nisu bili u koloni muškaraca, nisu pronađeni u masovnoj grobnici. Godinama smo čekali da vidimo hoće li se pronaći još neki dijelovi skeleta. Brat i ja smo ove godine donijeli odluku da ukopamo ovo što ima. Pa ukoliko se nešto pronađe u narednom periodu, dodat ćemo ukopanim posmrtnim ostacima - ispričao je Efendić.

Oca i brata je ukopao ranijih godina u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari.

Nisu predstavljali nikakvu prijetnju

- Otac je ekshumiran kod zvorničke Kamenice, a posmrtni ostaci brata su pronađeni u Zelenom Jadru. Ukopani su jedan do drugog u Memorijalnom centru u Potočarima, a tu će 11. jula biti ukopana i dva očeva brata. Stariji amidža je bio zemljoradnik, uvijek je bio blizu nas. To su bili seoski ljudi, zemljoradnici. Drugi amidža je bio rudar. Tu je dočekao i penziju. Bili su seoski, miroljubivi ljudi. Nikada nikome nisu ništa nažao učinili. Njihova nesreća je bila da su se tako zvali. Prema mom mišljenu, to je bio moralni, ljudski, vojni sunovrat, da dođete u dvorište i da ubijete čovjeka koji ne može da se brani. Nisu predstavljali nikakvu prijetnju - istakao je Efendić za agenciju Anadolu (AA).

Osvrnuo se i na nedavno usvojenu Rezoluciju o Srebrenici na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija nazvavši je moralnom satisfakcijom.

- Doživljavam je kao garantovano pravo da mi, porodice žrtava, imamo pravo na njegovanje kulture sjećanja. Za mene je ovo velika satisfakcija. Bitno mi je i jer će Rezolucija biti uvrštena u obrazovni sistem svih zemalja koje su glasale za nju. Prema mom mišljenju, najbitnija poruka Rezolucije jeste da se nikada i nikome ne ponovi, da se ukaže na štetnost tog čina, odnosno genocida, bez obzira gdje se desio ili kome. Smatram da je usvajanje Rezolucije jedan civilizacijski iskorak u svim dešavanjima - dodao je Efendić.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.

Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Za više od hiljadu žrtava genocida još uvijek se traga.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.