Na današnji dan 1992. godine dogodio se stravičan masovni zločin u Višegradu, kada su ratni zločinci na čelu s Milanom Lukićem žive spalili preko 60 bošnjačkih civila u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu. 

Najmlađa žrtva bila je beba stara tek dva dana, koja u trenutku spaljivanja nije ni ime dobila. 

Stravičan zločin je preživjelo osam osoba, od kojih su dvije kasnije preminule. 

Sličan se scenario dogodio dvije sedmice poslije kada je zapaljeno sedamdeset bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. 

O strahotama na Bikavcu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.

Za zločine u Višegradu Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora. 

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u trinaest predmeta osuđeni su: Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Mićo Jovičić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Momir Tasić, Nenad Tanasković, Oliver Krsmanović, Petar Kovačević, Predrag Milisavljević, Predrag Tasić, Radomir Šušnjar, Vitomir Racković, Vuk Ratković i Željko Lelek.

Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Novu Rajaka na pet godina zatvora. U martu ove godine Sud BiH je izrekao prvostepenu presudu kojom je Milomir Đuričić osuđen na pet, a Vukadin Spasojević na jedanaest godina zatvora za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u logoru Uzamnica 1992. i 1993. godine.

Kao rezultat monstruoznih zločina koje su počinili pripadnici raznih formacija tzv. "VRS", Višegrad je postao poznat kao grad ženoubica i djecoubica. 

Mjesto je to masovnih zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom. 

Nažalost, ono danas služi kao primjer lokalne zajednice koja umjesto suočavanja sa ratnom prošlošću bira kreiranje lažnih narativa i veličanje ratnih zločinaca.

Od velikog dočeka Mitra Vasiljevića kojeg je Haški tribunal pustio na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne, preko orkestrirane kampanje SDS-a protiv spomenika ubijenim Bošnjacima na mezarju Stražište, te upada na posjed Islamske zajednice i uklanjanja riječi genocid sa spomenika, pa sve do bježanja osumnjičenih za ratne zločine u Srbiju, Višegrad pokazuje da kao promovisani turistički potencijal RS nema za cilj istinu, nego prikrivanje zločina čije se posljedice vide već pri prvom susretu sa ovim mjestom.