Svjedoci Državnog tužilaštva su na suđenju za zločine počinjene u Bugojnu ispričali kako su se predali nakon sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) te kako su vođeni na kopanje rovova i svakodnevno premlaćivani.

Željko Miloš je ispričao kako je u julu 1993. bio u Vojnoj policiji u Bugojnu, te se prisjetio sukoba koji je trajao sedam do osam dana, nakon kojeg su se pripadnici HVO-a, među kojima je bio i on, predali Armiji BiH, a zatim su odvedeni u salon namještaja, gdje su premlaćivani.

"Neviđena tortura"

Dodao je kako ih je vojna ili brigadna policija vodila na kopanje rovova prema lokacijama Vojske Republike Srpske. Kako se prisjetio svjedok, prvo su vođeni u Crniće, a potom u Prusac. Izjavio je kako je znao da se radi o policiji Armije BiH jer su imali opasače te da je neke od njih poznavao ranije, kada su imali zajedničke punktove.

Miloš je posvjedočio kako su ih nakon Prusca izvjesni Duvnjak i Sijamija odveli u “BH Banku”, gdje je bila “neviđena tortura”, “iživljavanje” i gdje su premlaćivani svaka dva sata. Kazao je da se nalazio u podrumskoj prostoriji te da nije vidio ko ga je tukao puškama i letvama jer se više puta onesvijestio od udaraca.

Naveo je kako je imao povrede rebara, bubrega, frakturu lobanje i da je s njim bio i Jadranko Gvozden, koji se srušio od udaraca, te Ivo i Niko Miloš.

- Dolazi Šabić, zapovjednik policije, i još neki vozač, trpaju nas u putničko vozilo Mercedes i za Rostovo nas vode - rekao je Miloš, a potom ispričao kako im se vozilo po dolasku pokvarilo, nakon čega su krenuli pješke.

Prema njegovim riječima, Ivo Miloš nije mogao hodati, zbog čega je Šabić kazao da ga ode “priklati”, a svjedok je u tom momentu udario stražara te počeo bježati, a zatim se sakrio kod jednog “betonskog izvora”, gdje je ostao do jutra.

- Dolazio je jedan, svijetlio baterijom, ali ja sam bio u vodi par sati, do svanuća - izjavio je svjedok te dodao da je nakon toga krenuo prema lokalitetu Radovana te bježao osam dana.

Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je potvrdio kako je u Rostovu čuo lica koja su pričala na arapskom jeziku te da je vidio jednog s bradom dok se skrivao. Potvrdio je da je pet dana tokom bježanja imao lisice na rukama, koje je skinuo u Potočanima. Negirao je da je bio u uniformi i da je imao oružje dok je bježao kroz šumu.

Linija razgraničenja

Miloš je potvrdio da je uspio doći do linije razgraničenja kada je ranjen od HVO-a.

Na upit Suda, svjedok je izjavio da je imao polomljene prste, kao posljedicu premlaćivanja, te da je u Pruscu bio u jesen, možda u devetom mjesecu.

Svjedočio je na suđenju Dževadu Mlaći, optuženom u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, i Selmi Cikotiću, bivšem komandantu Operativne grupe Zapad Armije BiH. Mlaćo se tereti da je naredio ubistva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Cikotić da nije spriječio podređene pripadnike Armije BiH da počine krivična djela, kao i da je propustio preduzeti mjere zbog mučenja i ubistava ratnih zarobljenika.

Mario Franjić je posvjedočio kako je bio pripadnik HVO-a i da se 18. jula 1993. zatekao u kući, kada su počeli sukobi u Bugojnu. Izjavio je da je pet dana poslije bila predaja Armiji BiH.

Nastavak 2. jula

Ispričao je kako je, između ostalog, bio smješten u logoru na Stadionu “Iskra”, odakle su ih stražari izvodili na prve borbene linije.

Svjedok se prisjetio druge polovine septembra, kada su njih 20-ak odveli u prostorije Osnovne škole “Pajić Polje” i kada su svakodnevno išli na radove, najčešće u selo Duratbegović Dolac prema prvoj borbenoj liniji, gdje su kopali rovove te bili izloženi svakodnevnom maltretiranju.

Franjić se prisjetio kako je zajedno s još jednim zatvorenikom imao zadatak da gurne bure prema HVO-u, koje je ubrzo eksplodiralo, nakon čega je nastala uzajamna pucnjava, a oni bili izloženi riziku po život. Dodao je kako su njih dvojica bili na nišanu sve vrijeme. Prisjetio se i dana kada su tri logoraša uspjela pobjeći, nakon čega je nastala još veća tortura, udaranje čizmama i kundacima te ispitivanje.

Suđenje se nastavlja 2. jula.