Tužno je izgledala mala barka u Višegradu koja je na svojoj palubi nosila teret formata predsjednika RS Milorada Dodika, režisera Emira Kusturice, lokalnog načelnika, nekoliko direktora i dvojice harmonikaša koji ozbiljnih izraza lica pokušavaju pratiti raštimani (po)četnički hor. Prvi glas RS, koji već godinama pjeva na narodnim veseljima, pod šatorima i sličnim skupovima, za ovu priliku odabrao je poznati četnički hit "Od Topole pa do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže".
Otkako su napisani stihovi ove pjesme, čuli su se samo na stratištima. U Drugom svjetskom i ratovima na području bivše Jugoslavije, posebno u BiH, pa i u Višegradu, gradu poznatom po masovnim grobnicama i živim lomačama, po zločinima koji i prema presudama Haškog tribunala zauzimaju "visoko mjesto u dugoj i nesretnoj povijesti čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku".
Koliko su dobili s dolaskom Nemanje, znaju najbolje Srbija i bh. entitet RS, dok je i bez Emira Sarajevo nastavilo snimati dobre filmove i osvajati svjetske nagrade. Ipak, šta god mislili o reditelju koji je davno odlučio pokidati sve veze s vlastitom prošlošću i gradom u kojem je postao, njegov stav u posljednje tri decenije, bez obzira na to čime bio motiviran, čini se principijelniji i pošteniji. Milorad Dodik je u međuvremenu doživio višestruku metamorfozu od prozapadnog demokrate do tvrdog nacionaliste, od političara koji osuđuje genocid i ratne zločine do nekoga ko ih veliča, od djeteta iz partizanske porodice s Kozare do pjevača četničkih pjesama.
Svijet je već prepoznao da njegov karakter oblikuju trenutni interesi, da je nepouzdan, spreman iz američkog uskočiti u ruski šinjel, pa kao takav i opasan po okolinu. Jasno je to i onima čije pjesme danas pjeva, sve malobrojnijim političarima koji se s njim uopće žele sresti. Shvata to i narod koji trpi posljedice njegove politike i koji, što Dodik češće pjeva, više plače i odlazi iz ove zemlje.
Zato je pitanje dana kada će ostati potpuno sam, poražen i ogoljen do kraja. Zamišljen nad vlastitom sudbinom i prilikom koju je imao da građanima ove zemlje osigura bolji život i prosperitetnu budućnost, te odlukom da zatvori svaka vrata i odigra epizodnu ulogu koja će trajati kraće od Kusturicinih filmova. Ili ipak metamorfozama djeteta s Kozare još nije kraj?
