U javnom prostoru se često olako daju teške izjave, a nerijetko za njih nema nikakvog pokrića. Jedina poenta tih izjava bude da imaju odjeka u javnosti, pa hapšenje Milorada Dodika najavljuju oni koji za to nisu nadležni, često se daju etikete izdajnika, dok zvaničnici iz RS bez minimuma ustručavanja daju teške kvalifikacije na račun visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt) i ambasadora SAD Majkla Marfija (Michael Murphy).

O ovoj tematici smo razgovarali sa prof. dr. Nerminom Mujagić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu koja se, između ostalog, bavi i političkim komuniciranjem te predaje istoimeni predmet.

Bez rješenja

Prof. dr. Mujagić ističe da je se odavno u političkoj komunikaciji u BiH govori bez argumenata, bez činjenica, da smo u prostoru manipulacije i da se često iznose poluistine.

- Nisu to često ni direktne laži, nego informacije koje su dosta spinovane, kojima se promijeni neka riječ ili kontekst i dobije se potpuno drugo značenje. Zbog toga mi imamo u BiH vrlo destruktivnu političku komunikaciju. Imamo komunikaciju koja ne nudi nikakva rješenja, ne vodi nikakvom napretku. Zbog toga imam običaj da često kažem da živimo prostor antipolitike. Ovo nisu politički govori, nisu politički narativi, narativi su nekih polumišljenja, poluznanstvenih retorika, tako da je politička komunikacija u BiH izložena spektakularnim naracijama – kazala je prof. dr. Mujagić za „Avaz“.

Zbog toga se, ističe profesorica, stalno se ponavljaju prijetnje i uvrede, stvaranje politike „mi i oni“, s tim da „mi i oni“ mogu biti i etničke skupine, predstavnici vlasti i međunarodna zajednica ili neke druge grupe, ali to su grupe koje zatvaraju dijalog u komunikaciji i zatvaraju prostor za vođenje uspješne politike.

- Ako kontekstualiziramo neke konkretne slučajeve, onda me brine to što narativ dolazi od visokih zvaničnika vlasti i onda ga ne možemo samo posmatrati kao spektakl, kao nešto što treba da potvrdi neku određenu politiku, kao prazan politički govor, nego moramo govoriti o opasnim strategijama i narativima koji dijele bh. prostor – poručila je prof. dr. Mujagić.

Mjesto moći

Sve veći značaj u političkoj komunikaciji imaju i društvene mreže, političari sve više sredstava ulažu na taj segment političke komunikacije. Pitali smo profesoricu da li u tom segmentu kaskamo za ostatkom svijeta, a ona ističe:

- Mislim da se dovoljno koristi i da ne zaostajemo za svijetom po pitanju kvantiteta. Društvene mreže jesu tu prisutne, po mojoj procjeni možda i previše, jer nemamo odbrambeni mehanizam. Potrebno je i odgovorno se ponašati na društvenim mrežama, što mislim da nedostaje i to ne samo političkoj, nego i kulturnoj i medijskoj javnosti. Taj prostor je toliko otvoren da se uplašite kada uđete na njega, kada vidite koliko tu ima govora mržnje, diskriminacije. Nemam egzaktne podatke, ali ono što primjećujem da je politika shvatila da to jeste novo mjesto moći i da to koriste.

Navodi da među njima možda ima i pojedinaca koji to koriste proaktivno. Poručuje da nije dovoljno da se samo posmatra nečije prisustvo i popularnost, nego i kvalitet sadržaja.

- Ako postoji proaktivno učešće, onda fali demokratski sadržaj. Ako imate neku politiku ka nekim demokratskim idealima i načelima onda tu zakaže vidljivost, koja je danas nažalost postala presudna za politiku na društvenim mrežama. To prati i priča da tu često rade i timovi za komunikacije, da tu političari često nisu oni koji upravljaju svojim profilima, ali oni su tu jer žele da imaju političke poene, to je dio političke strategije, a zapravo neki njih PR odgovara i radi na promociji, pa to u konačnici nije i stvarna slika i komunikacija sa stanovništvom – navela je prof. dr. Mujagić.

Utjecaj pandemije

Upitana da li je aktivnosti na društvenim mrežama ubrzala pandemija koronavirusa, s obzirom da se izborni proces 2020. godine održavao bez tradicionalnih skupova, pa su se političari morali okrenuti alternativnim metodama, Mujagić kaže:

- Može se to sagledati i na taj način, ali mislim da je to dio globalnih procesa. Mi smo skloni da oponašamo svijet, ali to nikada ne uradimo cjelovito, nego uzmemo ono što nam se dopada, a onaj dio koji podrazumijeva odgovornost izostane. Vjerovatno jeste utjecala i pandemija, jer tada smo svi morali da se prilagodimo novom načinu poslovanja, komuniciranja, odlaska na posao, školstva i tako dalje. To je bila kriza koja je stvarala priliku da se mnogi obuče i osposobe da komuniciraju online, ali nedostaje dosta etičkih i moralnih momenata koji bi to trebalo da prate. To je jedna strana priče, a druga je da često digitalizacija pretvori u neku vrstu autoritarizma, jer oni koji upravljaju sa tim društvenim mrežama, medijima daju sebi za pravo da upravljaju i čitavim realnim sektorom, što je opet nešto potpuno drugačije.