Jakob Finci predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini poručio je kako moramo uraditi sve što je unašoj moći da Ujedinjene nacije proglase 11. juli danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao što su to učinile i za holokaust proglasivši 27. januar Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.
Govoreći o genocidu u Srebrenici, kazao je kako je to tragedija svih nas u BiH - i Bošnjaka, i Srba i Hrvata i ostalih.
Pisani tragovi
- Jevreji žive u BiH u Sarajevu preko 450 godina, a pisani tragovi govore o jevrejskoj zajednici još davne 1565. godine. Došli su u Sarajevu u novoosvojenu teritoriju Osmanske imperije jer su protjerani iz Španije zajedno s muslimanima i svim drugim nehrišćanima.
Osmansko carstvo je širom otvorilo vrata i prihvatilo Jevreje koji su u BiH ponovo počeli novi život žvijeći zajedno s mulimanim s kojima su živjeli u Španiji u zlatno doba Endeluza. Nije bilo teško prilagoditi se na zajednički život. Tada su zakoni branili gradnju crkava i sinanoga, ali uspjeli su 1581. da sagrade prvu sinagogu koja i danas postoji kao Muzej Jevreja BiH. U našoj zemlji je sasvim normalno biti Jevrej, nije bilo problema osim nekih incidenata.
U vrijeme kada je Sarajevo bio grad od 60.000 stanovnika, u njemu je živjelo 12.000 Jevreja. Međutim, kako je jedan pjesnik napisao "Čašu meda niko ne popi da je čašom žući ne zagrči", tako je i ovdje 1941. započeo holokaust.
Nažalost, i neki naši dojučeršanji sugrađani, mislili smo prijatelji, su uzeli učešće s njemačkim okupatorima i pomogli da se iz Sarajeva likvidra 9.000 Jevreja. Bio je nemali broj onih koji su nam pomogli - rekao je Finci u Memorijalnom centru Srebrenica u kojem se danas potpisala muslimansko-jevrejska inicijativa za mir.
Naveo je kako su njegovi roditelji tako spašeni i da je njegov otac nosio zar i dimije. Otišli su u Mostar. Pomogao mu je dugogodišnji bošnjački prijatelj glumeći muža. Otišli su u Hercegovinu koja je bila pod kontrolom Italijana. Kada se Musolini priklonio Hitleru, oni su odvedeni u logor.
- Ja sam imao sreću da sam rođen u jednom takvom logoru, kažem sreću jer se u ustaškim i njemačkim logorima malo takvih se moglo roditi. U italijanskom je moglo – istakao je.
Očeva porodica je pobijena. Nakon rata vratili su se u Sarajevo za vrijeme Jugoslavije u kojoj je, kako kaže, bio žviot jednakih s jednakima.
- Rekao bih da su to bila vremena kada smo sretno i lagodno žvijeli, a onda je iznenada počeo rat. Koliko smo mogli pripremili smo se vidjevši šta se dešava u Hrvatskoj - rekao je Finci, a potom govorio o načinu prikupljanja i dijeljenja humanitarne pomoći.
Kazao je kako u ovom ratu nisu bili proganjani već su bili žrtve opsade i žviota bez vode, struje, telefonskih veza i nedovoljno hrane.
Srebrenica je bila tragedija svih nas
- Bili smo svjedoci svega što se dešavalo ovdje u Srebrenici gdje su hiljade muškaraca stradali i što je Međunarodni sud za bivšu Juoslaviju proglasio genocidom nad Bošnjacima, 50 godina nakon holokausta, koji je obilježio 20. vijek i često spominajana i zloupotrebljavana riječ.
Srebrenica je bila tragedija svih nas u našoj zemlji jer je bila tragedija Bošnjaka jer su stradali, tragedija Srba koji su učinili, tragedija Hrvata i svih nas ostalih koji smo bili nijemi posmtrači bez mogućnosti da direktno pomognemo ili intervenišemo.
Žao mi je što toj tragediji svi zajedno ne pristupamo zajedno i obilježavamo je. Svako ima svoje opravdanje i tumačenje, ali u ovom slučaju jasno je da se radi o genocidu. Mada je svijet 1945. rekao nikada više, nažalost se ponovilo. Iako je historija učiteljica života, mi nismo dobri učenici - zaključio je Finci.