Život je u paradoksu. To mu daje priliku za dinamiku, promjenu i rast. I za genocid, nažalost. Jedan od najuočljivijih paradoksa u biosferi se ogleda kroz molekule nitrogena (azota), navodi ugledni neurohirurg dr. Kemal Dizdarević u kolumni za "Dnevni avaz".

Njegovu kompletnu kolumnu prenosimo u nastavku:

- Azot ili grčki azotos, u značenju beživotan, nalazi se u svakoj živoj ćeliji. Beživotni gas koji ne podržava život je paradoksalno ubikvitaran (zanimljivo je spomenuti da je Azotos/Ašdod ujedno i naziv važnog filistejskog grada u Palestini gdje se desila bitka između Jevreja i Seleucida 148. godine pne). Naša atmosfera se sastoji od skoro 80 posto nitrogena, ali je on u obliku ne-reaktivne molekule (N2) i ništa se spontano ne dešava sa tom molekulom. Samo nekoliko prirodnih procesa može podijeliti ovu ne-reaktivnu molekulu na dva atoma nitrogena koji tek kao pojedinačni atomi pokazuju aktivnost i sposobnost stvaranja novih reaktivnih komponenti.

U socijalnoj sferi, kada se ustaljeni obrasci i odnosi ruše, dijele i rastavljaju obično nastaju akcije i reakcije bazirane na kolektivnim i pojedinačnim osjećajima, mnogo više nego na razumu i nekom apriornom neutralnom i bezličnom slijedu, te se odjednom počinje nekontrolirano da porađa neko novo pretjerivanje u ljudskim aspiracijama i postupcima, često sa krvavim ishodima. Tako je sa Sapiensom od postanka. Čim ga pomjeriš iz ustaljene sheme i pokidaš mu ranija unutrašnja određenja on počinje bezočno da udara, baca noževe i bombe, osjeća se povrijeđen i uznemiren, a istovremeno postaje potpuno imun na razloge o kojima zbori onaj drugi.

Dominacija jačeg

Ova planetarna civilizacija hljeba, piletine i paradajza koja počiva na četiri stuba sazdana od amonijaka, čelika, betona i plastike (Vaclac Smil), a koja je još uvijek potpuno ovisna od energije fosilnih goriva, po svojim suštinskim karakteristikama ustvari je uniformna i globalna.

Kroz prizmu mentalnog i fizičkog otpora, planetarna sve-ljudska civilizacija pokušava istrajati na lokalnostima i kulturnim posebnostima, iako sva ta šarolikost i jedinstvenost folklora, religija, stilova i tonova, koja ustvari samo pluta po površini pojedinih naroda i grupa, na kraju biva zarobljena u jedinstvenom i istovjetnom obrascu akcije, zajedničke za sve i svakoga, a čija krucijalna manifestacija je težnja za dominacijom i ratom kao njenom inkarnacijom.

Dominacija jačeg, sebičnijeg i brutalnijeg ostaje sine qua non ljudskog usuda.

Pravednost bi bar trebala podrazumijevati da jači ne nameće baš sve po svojoj sebičnoj volji, a posebno bi trebala značiti da jači ne tamani onog iz drugog kulturno-religijskog kruga kako i kada mu se prohtije, pred očima čitave planete, a sve u svrhu zadovoljenja svojih isključivih interesa i radi hranjenja svoje elementarne osvetničke tendencije.

Razumjeti istinsko funkcioniranje ove planetarne i skoro pa suicidalne civilizacije vodi prihvatanju neminovnosti njenog ishoda. Nova pamet, ako je uopće moguća, bi mogla možda odgoditi događaje, ali vjerovatno ne i značajnije izmijeniti konačni dugotrajni rezultat dosadašnjih ljudskih akcija.

Na malom, okruglom i limitiranom prostoru ove slučajne i nužne planete, ljudima se dešavaju iste stvari hiljadama godina. Jedino je njihova realizacija brutalnija.

Konvencija o genocidu je usvojena tek 1948. godine, iako je genocidna praksa prastara i dobro etablirana ljudska aktivnost.

Zapad je mjesto kreativne i repetitivne brutalnosti. Zapad je ne samo mjesto genocida već se odavno potvrdio i kao nemilosrdni izvoznik genocida. Zapad je ponovo ubilježen kao tihi pokrovitelj genocida.

Presuđeni holokaust

Njemačka kojoj se pripisuje presuđeni holokaust (ustvari genocid na Jevrejima) i genocidni zločini u Namibiji (početkom prošlog stoljeća) je upravo obznanila da će zauzeti stranu Izraela u Hagu u tužbi Južne Afrike protiv Izraela. Izgleda kao da će velika evropska zemlja ponovo napraviti historijsku grešku.

Francuska i Španija su zapadne države čiji su zvaničnici osudili (nedovoljno) neselektivne zločine (sa svim elementima još uvijek nepresuđenog genocida) u Gazi. Bar te dvije važne evropske zemlje, čija savjest je namočena suzama Alžira, te srednje i južne Amerike, pokušavaju biti suzdržane.

Džo Bajden, čijoj su se pomoći nadali Bošnjaci u svom historijskom lutanju, je pokazao sebe i veliku Ameriku u svjetlu koje nismo željeli vidjeti, tim prije što su naše egzistencijalne nade bazirane na njihovoj strategiji. Evangelisti (uglavnom bijeli) Amerike izgleda da razumiju, čak podržavaju, neshvatljivu brutalnost Izraela prema djeci Gaze čiji očevi su-ili-nisu Hamasovci. Kao da je važno jesu li očevi nedužne djece Hamasovci ili Marsovci jer djeca su svakako nedužna samim tim što su samo i ništa drugo nego djeca.

Englezi se rutinski prave Englezi, dok ta djeca i matere im prstima i zubima "kopaju tunele" u svom getu i to baš ispod bolnica, škola i vrtića da bi jednom bili u prilici da zapucaju na okupatore koji su im svakako imali namjeru prije ili kasnije doći jer ih vide kao drugačije i slabije.

Mala zemlja, ali u svemu ovome velika, Slovenija je pokazala svima kako je moguće biti dostojanstven u moru političkog zla dok na marginama ovakve Evrope, balkanština koja se širi iz BiH, Hrvatske i Srbije nastavlja blistati svojim uglačanim blatom.

Djeca Gaze su žrtve zla koje nikad neće moći biti opravdano.

Ovo Izrael radi njima, ali kao da nije svjestan da to radi i sebi i onima koji ga podržavaju - naveo je.