Godina 2023. bi u političkom smislu mogla biti prekretnica u Bosni i Hercegovini. Izbori su održani u 2022. godini, no ni približno nisu garantirali ishod koji se desio tokom ove godine.

Najznačajnija domaća promjena koja se desila u ovoj godini svakako je formiranje vlasti na entitetskom nivou FBiH i BiH bez SDA. Naravno, bitnost ove promjene nije toliko u tome što SDA-ovi ljudi sada na popunjavaju ključne pozicije u vlasti, koliko u procesima koji su pokrenuti ovom smjenom.

Scenarij iz KS

Izbori održani u oktobru 2022. godine potvrdili su još jednom da je, uprkos svim osipanjima i aferama koje su je pratile u prethodnom periodu, SDA i dalje najjača stranka u Federaciji BiH. A afere su upravo bile ono što je obilježilo vladanje ove stranke prethodnih godina. Afera „Respiratori“, diploma Sebije Izetbegović i protjerivanja ljekara s KCUS-a, afera s diplomom i zloupotrebom OSA-e od bivšeg direktora Osmana Mehmedagića Osmice, afera „Asim“, botovsko targetiranje i iživljavanje nad političkim neistomišljenicima i egzodus nekih od najuglednijih članova, učinili su da ova stranka nikad opterećenija izađe na izbore te godine. Ipak, sve to nije pretjerano pogoršalo njihov izborni rezultat, s obzirom na to da je ova stranka osvojila više od 243 hiljade glasova u FBiH, tj. čak 106 hiljada glasova više od drugoplasiranog HDZ-a.

Ipak, i pored činjenice da je bila pojedinačno najjača, postojao je scenarij prethodno primijenjen u Kantonu Sarajevu, prvobitno kroz formiranje koalicije šestorke da se SDA zaobiđe i formira vlast bez nje.

A zahvaljujući dugogodišnjem varanju partnera i brutalnog obračuna i prozivanja političkih protivnika, tu se u početku činilo kao lak zadatak – osim DF-a koji se odavno podanički odnosi prema ovoj stranci, niti jedna druga politička opcija iz Federacije nije htjela u koaliciju sa SDA.

Ipak, stranka koja je 30 godina gospodarila resursima i ključnim pozicijama ovog društva bila je odlučna pod svaku cijenu spriječiti svoj silazak s vlasti.

Istina, na državnom nivou nisu mogli mnogo toga učiniti, s obzirom na to da su potpisi članova Predsjedništva i glasovi u Predstavničkom domu PSBiH bili dovoljni za novu vlast. Ni Komšićevo odbijanje da pruži podršku novoj demokratskoj većini nije mogao puno pomoći, kao ni propaganda medijskih kerbera da se državna vlast može formirati zaobilaženjem i SNSD-a i HDZ-a (tehnički je moglo, no u tom slučaju novo Vijeće ministara ne bi moglo usvojiti niti jedan novi zakon zbog dominacije ovih stranaka u srpskom, odnosno srpskom klubu u Domu naroda BiH), kao ni objavljivanje NES-a i Stranke za BiH, do tada članica nove „šestorke“ da se povlače iz državne vlasti (o čemu će riječi biti još u ovom tekstu).

Stoga, SDA se posvetila pokušaju spašavanja svoje kože tamo gdje su puno više resursi, veći budžet i više kompanija – vlasti u Federaciji BiH. Iako ova stranka nije imala većinu u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, energija je usmjerena u Dom naroda, kroz inženjering izbora bošnjačkih delegata u Dom naroda FBiH iz kantonalnih skupština i nagle promjene stranačkih dresova (za šta su političari poput Elmedina Konakovića direktno iznijeli optužbe da su izdvajane milionske sume za kupovinu delegata). Kako je, prema nametnutim izmjenama Izbornog zakona od Kristijana Šmita (Christian Schmidt) za izbor predsjednika i potpredsjednika trebalo najmanje 13 od 23 glasa iz kluba svakog naroda u Domu naroda FBiH, SDA je dostigla upravo magičnu brojku od 13, što je značilo da će samo ova stranka moći kandidirati Bošnjaka za predsjednika FBiH. On bi, a svoj plan su iznosili potpuno otvoreno, potom odbio staviti potpis na imenovanje mandatara za sastav Vlade FBiH, bez obzira na većinu glasova u Parlamentu.

Lendina blokada

To je upravo i učinjeno. Za potpredsjednika je izabran Refik Lendo, koji je potom odbijao staviti na potpis kojim bi omogućio da Nermin Nikšić dobije mandat za sastav nove Vlade FBiH, što je značilo blokadu entiteta i ostanak Fadila Novalića na poziciji premijera (koji je na tom mjestu već više od četiri godine bio u tehničkom mandatu).

Zbog svega, čekao se potez visokog predstavnika koji bi onemogućio da se cijela FBiH drži taocem postizbornih spletkarenja jedne političke opcije. No, da stvari ne prepuste slučaju, SDA se probudila i aktiviranjem svojih „spavača“. Baš u trenucima kada je Šmit najavio suspendiranje odluke po kojem su potpisi predsjednika FBiH i dva potpredsjednika neophodni za imenovanje mandatara, a Predstavnički dom trebao glasati za imenovanje nove Vlade FBiH, Stranka za BiH i NES objavili su da ne žele prihvatiti ovo nametanje te da neće glasati za formiranje nove Vlade FBiH. Tako bi, pored blokade, SDA osujetila i parlamentarnu većinu.

Ipak, stvari nisu tekle po planu. I bez NES-a i SBiH, parlamentarna većina je na kraju ipak skupljena zahvaljujući glasovima manjinskih zastupnika, Nermin Nikšić je imenovan za novog premijera Federacije BiH u Vladi čiji SDA nije više dio.

No, od toga koliko će aktuelne vlasti u BiH i FBiH biti uspješne, možda je i još važnije kakve će posljedice biti silaska SDA s vlasti.

A to bi upravo moglo biti obračun i okončanje privatne države Bakira Izetbegovića koja je godinama bila na sceni u našoj zemlji.

Razbijanje privatne države

Država i njeni resursi tretirali su se tek kao plijen koji treba osvojiti i prisvojiti u cilju održavanja strukture moći i kontrole nad društvom. Ključne institucije popunjavane su kadrovima čiji je prvi i osnovni zadatak da budu na usluzi SDA dinastiji i ostvaruju njene interese. Svi oni su bili u hijerarhijskom odnosu, služeći političkim gospodarima koji su ih postavili na funkcije. Tako je brisana i potpuno obesmišljena demokratska podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Umjesto toga, stvarana je halka međuovisnih i ucijenjenih interesa koja je stvarna vlast i stvarna moć, dok institucije rade samo pro forma, kako bi se ta porodično-klanovska moć u njima ozvaničila. Naravno, korupcija i zloupotreba moći u takvim odnosima nužno postaju pravilo, a ne izuzetak.

Smjena Sebije Izetbegović s mjesta direktorice KCUS-a, kojoj je prethodilo poništavanje njene magistarske i doktorske diplome nakon što se ispostavilo da nije imala valjan doktorat, hapšenje bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmice i predsjednika Suda BiH Ranka Debevca zbog nelegalnog prisluškivanja, američke crne liste te početak raspakivanja namještanja poslova i višemilionskih pronevjera u državnim kompanijama mogli bi biti temeljito raskrinkavanje višedecenijskog naslijeđa SDA i početak stvaranja nekog novog sistema u kojem će institucije biti daleko nezavisnije, stabilnije i na usluzi građanima, a ne porodičnim i stranačkim oligarhijama.

Ne treba naivno vjerovati u potpuno iskrenu volju novih vlasti da to učine, ali treba vjerovati da otvoreni evropski procesi i pritisci na putu euroatlantskih integracija zaista mogu dovesti do jedne pravednije i funkcionalnije države.

Uslovi koje je EU postavila našoj zemlji i promijenjena geopolitička situacija nakon rata u Ukrajini čini se da upravo otvaraju tu historijsku šansu. I zbog toga bi 2023. mogla predstavljati uistinu historijsku prekretnicu za EU.

Srpska i hrvatska situacija

Od pristalica SDA se često može čuti argument da je zapadnim silama smetala samo SDA u vlasti, pakujući to i u narativ o navodnoj islamofobiji i udaru na Bošnjake u cijelosti kao narod. Ipak, postoji mnogo plastičniji razlog zašto SDA ne može, a SNSD i HDZ još uvijek moraju – SDA je imala opoziciju koja je mogla smijeniti, SNSD i pogotovo HDZ u svom korpusu još nemaju. I dok se HDZ za sada ponaša konstruktivno i prilično su splasnuli s nacionalisitčkom retorikom, Dodik je nastavio sa starom politikom destrukcija i povremenih blokada, no uvijek pazeći da ne pređe previše linija. Naravno, to ni njega ni njegove saradnike nije spriječilo od američke crne liste i tihih finansijskih sankcija, što Bosnu i Hercegovinu dovodi u paradoksalnu situaciju – u trenucima kada se našoj zemlji otvara evropski put, polovinu države kontrolišu snage koje se zbog svog djelovanja nalaze u svojevrsnoj izolaciji od tog evropskog i zapadnog svijeta. Naravno, politika mrkve i štapa može Dodika natjerati da bude konstruktivniji, no uvijek treba računati da on izlazak iz blokade može ponovo zloupotrijebiti da ojača svoje antidržavne politike. Stoga, i dalje ostaje problem, ali problem kojem se u RS neka normalnija snažna alternativa u ovom trenutku ne nazire.