Na današnji dan prije 116 godina, 2. decembra 1907. godine, u Tuzli je rođen Ismet Mujezinović kao prvo muško dijete majci Sadiji i ocu Salihu, tuzlanskom zlataru i sajdžiji. Već kao trogodišnjaku, primijetivši Ismetov dar za crtanje, otac Salih mu je poklonio tablicu sa spužvom i pisaljkom, te ga naučio kako se pisaljka oštri i kako se njome crta po tablici. Slikar se tog momenta sjećao i opisivao ga često:

- Dugo sam posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: „Hajde šaraj!“. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: „Babo, de ti nešto...“. „A šta bi najvolio da ti nacrtam?“, zapita me on. „Konja, konja!“, povikah ja, a on vješto i hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh... Poslije izvjesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom mišljenju, nedostajalo crtežu.

Čudo od djeteta

Kada je navršio pet godina, umire mu otac, a majka se preudaje za policijskog činovnika. Buneći se zbog majčine odluke i ne slagajući se s očuhom, Ismet je utjehu i duševni mir pronalazio u crtanju, što je najviše i volio. Njegov talent je već bio zapažen i od okoline, a kad je imao desetak godina, komšije iz Džafer-mahale su ga prozvali „čudom od djeteta“ i govorili da je „vješt k’o vrag“.

Ismet je u Tuzli završio osnovno i srednje obrazovanje, a Likovnu akademiju u Zagrebu, 1929. godine. Još kao student, 1926., pravi svoju prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Godine 1931., Mujezinović iz Zagreba odlazi u Francusku, gdje boravi do 1933., pohađajući čuveni kurs historije umjetnosti na Univerzitetu Sorbona u Parizu.

Po povratku iz Francuske, boravi u Bijeljini, Gracu i Splitu. U Gracu upoznaje Mariju Sisarić, kojom se ženi 1939. godine, a koja mu je bila velika inspiracija, ali i sagovornik i kritičar. Od 1936. do 1953. živio je u Sarajevu, a potom se vratio u rodnu Tuzlu, ostavši tu do kraja života, do 7. januara 1984. godine.

Slika nastajala 4 godine

Prva i značajna Mujezinovićeva djela su portreti seljaka i staraca, slikani pastelom. Izradio je i mnogo uljanih kompozicija i crteža o temi Narodnooslobodilačke borbe, čiji je bio učesnik od 1941. godine do kraja rata. Bio je partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile. Nosilac je partizanske spomenice kao prvoborac. U partizanima je, uz stalno crtanje, bilježio događaje, slikao, te oslikao i Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću.

Godine 1947., usredsredio se na veliku ratnu temu „Prelaz preko Neretve“, kada je nastao ciklus njegovih slika istoga naziva među kojima se najviše istakla slika „Ustanak“. A jedno od Ismetovih najznačajnijih djela je „Autoportret sa spomenicom“, koji je radio pune četiri godine - počeo je 1966., a posljednji potez kistom nanio na platno 1970. 

Galerija istaknutih ličnosti

Uz navedene, više desetaka portreta njegove supruge Marije, slike "Žetelice", "Užina na radilištu", "Portret Romana Petrovića", „Portret majke“, "Kurir, crtež perom, tuš", "Portret maršala Tita, linorez u boji", "Prelaz preko Neretve Proboj", "Nošenje ranjenika", "Prsa u prsa", "Crtež" i brojne druge svjedoče o bravuroznosti ovog bosanskohercegovačkog velikana istančanog dara za prenošenje stvarnosti na slikarsko platno.

Godine 1964., zajedno sa slikarem Mevludinom Ekmečićem, Mujezinović je osnovao Galeriju istaknutih ličnosti, odnosno Galeriju jugoslavenskog portreta, prvu i jedinu takve vrste na prostorima ex Jugoslavije. Također, jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, te inicijator osnivanja Univerziteta u Tuzli. Bio je dopisni član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti, te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Brojne nagrade

Osim što je nosilac spomenice NOB-a, dobitnik je i: Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod, Ordena Republike sa srebrnim vijencem i Ordena Republike sa zlatnim vijencem. Dobio je i Lenjinovu medalju povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja. Godine 1979., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrade Grada Sarajevo, a dobitnik je i Oktobarske nagrade Grada Tuzla, te nagrada AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Dobitnik je i prve i druge nagrade Savezne vlade ex Jugoslavije za slike „Miješalica“ i „Prelaz preko Neretve“.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2013. godine, proglasila je „Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića“ koju čini 2085 djela, a nalazi se u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Poruke u slikama

Ismetova djela i njihov opus su veliki kao i njegov lik. Sve što je radio dovodio je do savršenstva, ne libeći se da kistom izrazi i bunt protiv nepravde, oslikavajući društvenu stvarnost i kad ona nije bila ružičasta. Svaka slika ovog genija nosi i poruku i pouku, što je, uz perfektnu likovnu izvedbu, čini dragocjenom i neprocjenjivom.

Genijalca, humanistu, umjetnika, ratnika, boema, velikog bosanskohercegovačkog sina Ismeta Mujezinovića trebamo mnogo češće spominjati, da bi današnje, a i buduće generacije mogle učiti iz njegovih i umjetničkih i životnih djela. Bio je jedan od naših najboljih slikara svih vremena čiji je cijeli život bio ispunjen stvaralaštvom u raznim sferama. Svojim neprocjenjivim djelima upečatljive ekspresivne naracije, koja su i svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala, ali i aktivnim učešćem u borbi za odbranu domovine u najtežim momentima njene historije, poput Drugog svjetskog rata, doprinio je mnogo Bosni i Hercegovini i njenom narodu.

Osim slikanja, Ismet je uređivao brojne novine i magazine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice raznim kulturno-umjetničkim djelatnostima. 

Kuća i atelje Ismeta Mujezinovića

Kuću i atelje u Tuzli Mujezinović je izgradio 1967. godine za svoju porodicu, gdje je živio i radio do svoje smrti. Posjećivali su ga mnogi umjetnici, diplomate i sportisti. Između ostalih, 1966. godine ga je posjetio Josip Broz Tito, a 1983. tadašnji svjetski šampion u šahu Tigran Petrosyan. Danas se u ateljeu nalazi spomen-soba posvećena Ismetu Mujezinoviću, u kojoj su izložene lične stvari, fotografije, dokumenti i ordeni. U prostoru ateljea održavaju se izložbe, koncerti, promocije knjiga, konferencije, radionice i drugi kulturno-umjetnički programi.

Sin Ismar naslijedio talent

Ismetov sin Ismar, koji je naslijedio očev talent, te je i sam vrstan umjetnik, objavio je knjigu „Ismet Mujezinović - Portret sa spomenicom“ u kojoj je otkrio detalje iz života s ocem. Između ostalog, opisao je i s kojim našim velikanima se Ismet družio:

- Kad je Meša (Selimović) doselio u naš komšiluk, stalno su se družili kod njega ili kod nas. Nalazili su se naveče i igrali preferans uz stalne komentare: „Kontra… rekontra“, nakon čega bi slijedile duge prepirke ko je kakav potez trebao da odigra. Kad je otac igrao sa Augustinčićem i Krležom, zatvarali su se u posebnu sobu. Preferans je bio kao neka vrsta diplomatskog sučeljenja mističnih aktera. Obični svijet igrao je tablića ili u boljem slučaju remi... Volio je da oko sebe ima društvo, koje se mijenjalo, od slikara, glumaca i običnih ljudi raznih zanimanja. U pozorištu se često nalazio s Dervišem Šušićem.