Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, od 2015. godine do danas u BiH je ubijeno više od 60 žena. Nevladine organizacije, koje protestima u nekoliko bh. gradova nastoje promijeniti crne trendove, upozoravaju da je 48 posto žena u našoj zemlji pretrpjelo seksualno i rodno zasnovano nasilje, da oko 70 posto istraga prijavljenih slučajeva nasilja bude obustavljeno, a da čak 84 posto slučajeva nasilja ostaje neprijavljeno.

Sigurne kuće

Ipak, čini se da će trostruko ubistvo u Gradačcu u avgustu i brutalna likvidacija Nizame Hećimović, koje je počinio Nermin Sulejmanović, barem donekle promijeniti situaciju. Prema podacima sigurnih kuća u BiH, žrtve nasilja progovaraju, broj prijavljenih slučajeva raste, a institucije ozbiljnije shvataju prijetnje.

- Avgust je bio posebno težak mjesec, jer se dvostruko više žena javljalo na SOS telefon nego u prethodnom periodu. Vladao je opći strah, valjda su ljudi shvatili težinu tog samog djela, a i institucije su reagirale brzinom svjetlosti – kaže Mirzeta Tomljanović, koordinatorica Sigurne kuće Fondacije “Lara” u Bijeljini.

Trenutno je u toku adaptacija ove sigurne kuće, koja će moći primiti 22 osobe.

- Za razliku od prethodne godine, gdje se samo prepoznavalo fizičko nasilje, sad se itekako prepoznaje i psihičko i drugi oblici nasilja. I subjekti zaštite ranije su imali stav kako je to teško dokazati, ali može se sve dokazati. Tako da reagiraju na bilo koji oblik nasilja. Imamo protokol saradnji u slučaju nasilja u porodici i svi rade svoj posao. Nažalost, desila se Nizama, ali taj slučaj je mnoge „prodrmao“ – ističe Tomljanović.

Izvršna direktorica Aida Behrem kaže da Sigurna kuća u okviru Udruženja “Žene sa Une” postoji od 2005. godine. Prijem žrtava nasilja vrši se u skladu s uputama policije, nadležnog tužilaštva ili Centra za socijalni rad. Putem SOS telefona osobama se daju savjeti šta da urade i kako da prijave konkretan problem, a u hitnim situacijama prijave se prosljeđuju nadležnoj policijskoj stanici. Prema podacima policije, raste broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici.

- U maju ove godine radili smo petogodišnju studiju i bavili se dubinskom analizom onoga što mi radimo. Od početka 2018. do kraja prošle godine imali smo 300 korisnika u Sigurnoj kući – 120 žena i 180 djece. Godine 2018. ih je bilo 22, a u ovoj godini u Sigurnoj kući boravi 16, a ukupno tokom ove godine 52 osobe. Jesen i početak zime je period kad inače očekujemo povećan prijem, a to je posljedica loše ekonomske situacije, nedostatka sredstava za osnovne životne troškove, pa to krene od nekih nesuglasica i preraste u fizičke obračune – kaže Behrem.

Stalne torture

Sigurna kuća Fondacije lokalne demokratije u KS također je dio sistema u kojem policija ili Centar za socijalni rad, kao mjeru zaštite žrtava, preporučuje zbrinjavanje. Psihologinja Arijana Ćatović kaže da pomaka ima, ali da na terenu još mnogo toga zavisi od individualnog pristupa i profesionalnog odnosa policajca po dobivenoj prijavi.

- Imamo smještaj za žene i djecu žrtve nasilja, kapaciteta oko 30 mjesta, ali i za djevojke žrtve seksualnog ili dugih oblika nasilja i tu imamo desetak mjesta. Trenutno je popunjenost 70 do 80 posto, to varira, ali u posljednjih mjesec i po do dva je otprilike na tom nivou. Bilježimo povećan broj prijava nasilja na SOS telefon, ali svaka osoba se ne odlučuje za smještaj. Jučer smo imali prijavu žene, žrtve dugogodišnjeg nasilja, koja smatra da nije za sigurnu kuću jer je ekonomski osnažena i može da sebi plati neki drugi smještaj. Imamo i žene koje se prvo smjeste kod porodice, a poslije se možda odluče za sigurnu kuću, ali imamo i žene koje nemaju gdje, nemaju nikakvu podršku i o njima brinemo mi – kaže Ćatović.

Emocionalno nasilje je, pojašnjava Ćatović, u pozadini svih drugih oblika nasilja.

- To su stalne prijetnje, stalno osluškivanje, iscrpljivanje žrtve. Za sigurnu kuću žrtve se odluče kad dođe do fizičkog nasilja, a nekad jednostavno kažu da fizičkog nasilja nije ni bilo, ali da tu torturu iz dana u dan nisu mogle da podnesu. Emocionalno nasilje je uvijek prisutno, fizičko nasilje najčešće, seksualno, te ekonomsko nasilje koje je veoma prisutno. Jer žene, i ako rade, partner im često uzima plaću. Nama dolaze žene koje su kreditno zadužene, gdje ih je partner natjerao da se zaduže, one to otplaćuju, a novac se potrošio na drogu, kocku, za uređenje njegove kuće, zaista se dešavaju različite stvari – ističe Ćatović.

Angažman institucija

Aida Behrem izražava iznenađenje i zadovoljstvo zbog angažmana državnih institucija, prvenstveno Ministarstva za ljudska prava i Agencije za ravnopravnost spolova, koji podržavaju rad sigurnih kuća.

- Od ovog posljednjeg stravičnog slučaja ministar je veoma posvećen prevenciji i sprečavanju, nije to više samo deklarativno, pa imamo najavu da ćemo u narednom periodu čak i posjetiti Gradačac, kako bi se vidjelo šta se dalje dešava i gdje je sistem, nažalost, zakazao. Slična situacija je i s ministrom za rad i socijalnu politiku FBiH, koji se uključio u sve aktivnosti. Mijenja se situacija u tom političkom smislu – ističe Behrem, te dodaje da je saradnja s policijom i centrima za socijalni rad odlična, ali da tim institucijama nedostaju ljudski i tehnički kapaciteti.

Oštrije sankcije

Naše sagovornice se slažu u ocjeni da su zakoni koji se odnose na ovu oblast dobri, ali da je sporna njihova provedba, jer se prijave odbacuju, izriču se blage kazne, te da pravosuđe mora oštrije sankcionirati počinioca, posebno povratnika u vršenju ovih krivičnih djela.