Prozapadni ili proistočni politički koncept, borba za vlast između stranaka takvih različitih orijentacija, proevropska ili proruska vlada, sve su stvari koje su u Bosni i Hercegovini doskora bile tek vijesti u medijima, a koje su se odnosile na daleke zemlje Kavkaza, na Ukrajinu ili, pak, na Sjevernu Makedoniju prije njenog pristupanja NATO-u, u vrijeme vladavine Nikole Gruevskog.

Dolazak na svjetsku scenu svojevrsnog političkog trenda, tzv. trampovskog populizma, kao vida nove ideologije, istovremeno buđenje evropskih nacionalizama i desničara izraslih na nezadovoljstvu zbog migrantske krize, sve to je zapljusnulo naš region te itekako utjecalo na različita ideološka pozicioniranja političkih stranaka i u BiH. I kao da se zaista historija 20. stoljeća ponavlja, sve je ovo poput najave pred veliku svjetsku krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu, čije razmjere mogu biti još daleko pogubnije.

Najteži uteg

Prisjetimo li se političkih procesa i reformi u BiH samo nekoliko godina nakon agresije na našu zemlju, uz još svježe rane od rata, tadašnji politički akteri nisu dovodili u pitanje euroatlantske integracije. Čak ni pristupanje BiH u NATO.

A danas, 30 godina nakon rata (može nas svako s pravom zvati zemljom apsurda), u vrijeme kada je čitav zapadni demokratski svijet ujedinjen u borbi protiv barbarskog pohoda Rusije na Ukrajinu, u vrijeme kada je zbog straha od globalnog rata i brige za budućnost vlastitih zemalja splasnula većina desničarskih politika u Evropi, u BiH se, sve je vidljivije, političke stranke profiliraju u pravcima kao prozapadni na jednoj, ili proistočni politički, pa i ideološki koncept djelovanja na drugoj strani.

U RS, dijelu BiH koji je, osim Bjelorusije, jedini komadić teritorije Evrope s kojeg se politikom i institucionalno šalje otvorena podrška Rusiji, antizapadni narativi bili su prisutni oduvijek, a danas su najglasniji. Suvereni vladar RS Milorad Dodik, kao najteži uteg međunarodne zajednice u BiH, nedavno je iznio sulud prijedlog da bi BiH trebala pristupiti organizaciji BRICS, u kojoj se nalaze zemlje udaljene od BiH hiljadama kilometara, poput Rusije, Kine ili Brazila.

Opozicija Dodiku u ovom entitetu toliko je razorena i pritisnuta od entitetskog režima da nije u stanju ni artikulirati svoja stajališta niti ima hrabrosti iznijeti jasnu proevropsku viziju politike.

Na drugoj strani, u Federaciji, u kojoj politički pluralizam živi kao nigdje na Balkanu, na sceni su se gotovo iskristalizirala dva suprotstavljena koncepta i vizije o budućnosti zemlje. Nova vlast, koju predvodi trojka, na dnevnoj bazi promovira takozvani momentum za BiH jer se prvi put zbog niza okolnosti zemlja nalazi na odškrinutim vratima Evropske unije i uz milijarde namijenjene pomoći koje čekaju.

O njihovom ključnom partneru HDZ-u ne treba trošiti riječi, jer, koliko god se Dragan Čović povezivao s proruskim Miloradom Dodikom i smatrao njegovim saveznikom, Hrvati u BiH, za čije se interese HDZ zalaže, gotovo svi nose pasoše susjedne Hrvatske, na koju su, uz niz veza, naslonjeni i koja je bespovratno članica i EU i NATO-a.

Zapadni ambasadori u Sarajevu otvoreno podržavaju novu vlast, ne krijući čak ni podršku u procesu njenog formiranja, kao ni zadovoljstvo zbog izbacivanja iz vlasti SDA. Razlog za antizapadnu histeriju i kampanju koju ova stranka već mjesecima provodi koristeći sva raspoloživa sredstva, od medija pod svojom kontrolom, preko raznih kvazianalitičara, pa do društvenih mreža kao moćnog oružja za propagandu, ne leži tek u njihovoj ljutnji jer su ostali bez vlasti na gotovo svim nivoima.

Na krilima SDA

Sukob sa Zapadom datira još i mnogo prije prošlogodišnjih izbora, kad je Izetbegović targetiran kao nepouzdani zapadni partner, lažni zagovornik EU, kojoj se zbog njenih preciznih zakona o obračunu s korupcijom i kriminalom ne smije ni približiti, uz Dodika ključni, i to perfidni širitelj međunacionalnih mržnji te kao takav od vrlo moćnih stranih faktora u BiH prokazan kao nepoželjan. Ili, rečeno žargonom sarajevske čaršije, pušten zauvijek niz vodu.

Na krilima te vrlo osmišljene i jake propagande, SDA, koja se, nažalost, sve više prima među Bošnjacima, sve jasnije se profiliraju i druge političke stranke za koje glasaju primarno Bošnjaci. Lideri parlamentarnih i nezanemarivih stranaka koje čine današnju opoziciju u Federaciji, a svaki iz svoga interesa i sakupljanja političkih poena, sve češće u medijima koriste narative koje SDA plasira na svim poljima, poput difamiranja visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt) i zavjere cijelog Zapada protiv Bošnjaka.

Semir Efendić (SBiH), Nermin Ogrešević (NES) i najodaniji partner SDA Željko Komšić (DF) svojim istupima u javnosti najavljuju, bez dvojbe, formiranje bloka stranaka koje će, predvođene SDA, srušiti vlast trojke kao tobožnjih podanika Zapada.

Trojku svi odreda smatraju izdajničkom jer navodno konstantno popušta pred Dodikom i Čovićem i jer je otišla pod skute zapadnih ambasadora koji, prema narativu SDA i cijelog novog bloka koji ona stihijski okuplja, imaju isključivi cilj podijeliti BiH i od nje stvoriti novu Palestinu usred Evrope.

Krug opasnih namjera

Bošnjaci kao narod od kojeg u najvećoj mjeri zavise opstanak i budućnost BiH, zahvaljujući strankama i politikama za koje glasaju, danas se nalaze na historijskoj prekretnici.

SDA, kao i dalje najutjecajniji faktor koji je zahvaljujući trodecenijskoj vlasti nad Bošnjacima ušao u sve pore društva i države, u spašavanju kože Izetbegovića i njegovog svojevrsnog kruga opasnih namjera, iz očaja u koji je taj krug zapao, čini nepopravljive greške skrećući pažnju na Bošnjake kao, ne daj Bože, mrzitelje Evrope i evropskih vrijednosti i stavljajući ih na pladanj islamofobiji koja još itekako tinja. Mrzitelje one iste Evrope u kojoj živi i uživa sve privilegije i blagostanje, usto nemjerljivo doprinoseći BiH, toliki broj Bošnjaka.

Na koncu, šta je Bosna sa svojom raznolikošću i naslijeđem antifašizma na kojem je nastala Evropa kakvu danas znamo do ta ista Evropa u malom.