Odbrane Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahije i Nijaza Sivre predložile su u završnim riječima oslobađajuću presudu, navodeći da Državno tužilaštvo nije van svake razumne sumnje uspjelo dokazati krivičnu odgovornost optuženih za zločine počinjene na području Viteza. 

Purićev branilac Emir Baždar je naveo da nakon izvedenih dokaza Državno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je optuženi počinio krivična djela “ratni zločin protiv civilnog stanovništva” i "ratni zločin protiv ratnih zarobljenika".

Nisu razjašnjenje okolnosti stradanja dvije žene

- Tužilaštvo nije uspjelo dokazati krivičnu odgovornost mom branjeniku, a takvu odgovornost i nije moglo dokazati jer pripadnici 325. brdske brigade nisu počinili zločin 22. decembra 1992. godine - rekao je Baždar te dodao kako je Tužilaštvo bilo obavezno dokazati da je ova brigada napala Križančevo Selo i ubila dvije žene.

Odbrana je navela kako nisu dokazane ni razjašnjene okolnosti stradanja dvije žene hrvatske nacionalnosti – Matilde Prajković i Kate Alilović.

- Svjedoci su naveli da je Prajković stradala na Gačkom mostu, znači u blizini borbene linije - kazao je branilac, dok je o stradanju Alilović podsjetio na iskaz svjedoka K-3, koji je naveo da ju je ubio Osman Ramić, za kojeg nije utvrđeno kojoj brigadi je pripadao.

Branilac je naveo da se Purić ne može smatrati odgovornim po komandnoj dužnosti, jer je on dužnost preuzeo 12. decembra, samo deset dana prije akcije, i nije mogao znati raspored snaga u svim jedinicama.

Za branioca Baždara, optuženi Purić ne snosi odgovornost ni za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, jer Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da su pripadnici 325. brigade ubili 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

"Tvrdnje iz priča se ne mogu uzimati kao tačne"

- Tvrdnje iz priča se ne mogu uzimati kao tačne, jer većina svjedoka je rekla da nisu znali ništa o zarobljavanju i ubistvima zarobljenika - kazao je Baždar.

Iz materijalnih dokaza, kako je navela Odbrana, proizlazi da Purić nije imao efektivnu kontrolu u komandi brigade, te da je svaka jedinica zasebno djelovala i odgovarala.

- Akcija je bila nužna i predstavlja legitiman vojni cilj, a odgovornost HVO-a je što je u toj zoni bilo civila, iako tu nisu smjeli biti - izjavio je Baždar.

Purić, Tarahija i Sivro optuženi su zajedno sa Almirom Sarajlićem, Rušitom Nurkovićem, Sadikom i Šaćirom Omanovićem te Kasimom Kavazovićem za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dva civila – žene hrvatske nacionalnosti – počinjena prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije BiH, Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostali pripadnici brigade.

Jasmin Alikadić, branilac optuženog Tarahije, rekao je kako se optužnicom ne precizira način počinjenja djela, te da se pretpostavlja krivična odgovornost optuženog.

- Optužnica ne sadrži pravni osnov iz kojeg proizilazi da je Tarahija mogao ili trebao da spriječi zločin, u odnosu na bilo kojeg drugog vojnika, jer se njemu sudi za individualnu, a ne komandnu odgovornost - kazao je Alikadić.

Individualna i komandna odgovornost

Kako je naveo Alikadić, činjenični opis optužnice sugeriše da je Tarahija učestvovao u zarobljavanju vojnika HVO-a, te da je propustio njihovo sigurno provođenje.

- Baza dokazivanja je da je Tarahija morao imati umišljaj da njegovo nečinjenje ili činjenje pomaže krivično djelo, a to Tužilaštvo nije dokazalo - navela je Odbrana.

Odbrana smatra kako se u optužnici konfuzno miješa individualna i komandna odgovornost, da se njega tereti da je propustio da kazni počinioce zločina, a njemu se, kako je naveo Alikadić, ne sudi po komandnoj odgovornosti.

Sivrina braniteljica Lejla Čović je na početku izlaganja završne riječi upitala na osnovu čega je njen branjenik uopće optužen.

Ona je navela kako njega optužnica tereti da je, kao pomoćnik komandanta za bezbjednost 325. brigade, naredio vojniku Almiru Sarajliću da strijelja 12 pripadnika HVO-a, kako bi prikrio dešavanja oko premještanja civila hrvatske nacionalnosti na teritorij pod vođstvom HVO-a, a sve kako bi izbjegao disciplinsku odgovornost pred vojnim sudom.

- Ovaj navod je apsurdan, rizikovati da dobiješ dugotrajnu kaznu zatvora zbog ubistva 12 ljudi zarad disciplinske opomene, nelogično, zar ne? - navela je Čović.

Ona se u svojoj završnoj riječi osvrnula na to da Sivro nije mogao izdavati bilo kakva naređenja vojnicima, niti vojnim policajcima.

"Osjećaj nije dokaz"

Čović je podsjetila da je Tužilaštvo BiH poklonilo vjeru jedinom svjedoku Edinu Mehiću, koji je tokom saslušanja naveo da su Sivro i Sarajlić bili u nekom čudnom odnosu, te da je Sarajlić izvršavao sva Sivrina naređenja.

- On je jedini rekao da ima osjećaj da je Sivro mogao naređivati, ali osjećaj nije dokaz - kazala je Čović te dodala kako je ovaj svjedok priznao da je u zavadi sa optuženim.

Odbrana Sivre je navela da je Tužilaštvo podiglo optužnicu na osnovu dva dokumenta koja potiču iz Službe vojne bezbjednosti, od istog izvora i autora, ali da nije provjerilo vjerodostojnost tih dokumenata.

- Autor oba dokumenta je saslušan i ne sjeća se niti jednog od ovih dokumenata - podsjetila je Čović.

Odbrane će sa iznošenjem završnih riječi nastaviti 4. jula.