Troškovi života konstantno rastu, a mijenjaju se samo uzroci koji kompliciraju sve težu poziciju građana s minimalnim plaćama i penzijama, posebno porodica prinuđenih da bez stalnog ili bilo kakvog posla prežive najveću ekonomsku krizu od rata.

Rat u Ukrajini, inflacija, cijene sirovina, rast kamata, porezi i doprinosi, dugovi entiteta..., sve se na kraju slomi preko leđa običnog čovjeka koji nikako da dočeka da njegovi problemi dođu na dnevni red parlamenata i sastanaka predstavnika političkih stranaka.

A kada bi samo djelić vremena koje već mjesecima troše na uspostavu vlasti posvetili čovjeku, potrošačkoj korpi, cijenama hrane, energenata i prijevoza, možda bi se s manje ogorčenja gledale, slušale i čitale njihove izjave o još jednom, pa još jednom sastanku bez ikakvog rezultata i puta ka formiranju vlade.

Prostudirali su i Dejtonski sporazum, Ustav i njegove odredbe, bonska ovlaštenja Kristijana Šmita (Christian Schmidt), ustave evropskih, građanskih i država koje to nisu, ali nikako da sagnu glavu nad tanjirom onih što su glasali za njih, zapitaju se kako 596 KM minimalne radničke plaće „razvući“ na blizu 3.000 KM mjesečne potrošačke korpe i odluče da barem jednu od brojnih sjednica posvete takvoj borbi i matematici.

Ekonomski stručnjaci već postepeno i odustaju od ponavljanja savjeta kako bi se smanjenje opterećenja na plaću odrazilo na standard građana i bh. ekonomiju, nije bilo sluha ni za prijedloge da se privremenim smanjenjem akciza barem ublaži inflacijski udar, za ukidanje PDV-a barem za hranu i lijekove, da se enormni viškovi prihoda usmjere u različite subvencije najugroženijima, a poljoprivrednici godinama tupe zube tražeći zaštitu ono malo domaće proizvodnje hrane koje se sjetimo samo kad nam zaprijeti glad... Ne vrijedi!

Na političkoj sceni, čast izuzecima, generacija je gramzivih, privilegiranih, nekompetentnih političara kojima odgovara stanje u kojem trpe svi osim njih, nesvjesnih da nebrigom za građane i privredu sijeku granu na kojoj i sami sjede.