Na današnji dan 1992. godine počela je opsada Sarajeva koja je trajala 1.425 dana.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.

Prošla je 31 godina otkako su na sarajevskom mostu Vrbanja snajperskim hicem ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, prve žrtve opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Napori branilaca

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima.

Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tražile mir

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra. Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po dvjema hrabrim ženama, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom prvih sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.

Opsada trajala 44 mjeseca

Gradske četvrti, mahale, ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade, privatne kuće, gađani su iz različitog naoružanja. Mnogi objekti – zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista "Oslobođenje“, brojne fabrike, škole, ustanove kulture… - izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila.

Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Dovitljivošću građana i tadašnje lokalne vlasti, otvoreni su punktovi ili iskopani bunari na kojima su građani dolazili po pitku vodu. Plastični kanisteri za vodu u opkoljenom gradu, u kojem nije bilo snabdijevanja prodavnica, bili su tražena roba. Redovi na lokacijama za točenje vode bili su svakodnevni, i ljeti i zimi. Znajući za ove punktove, agresor je artiljerijskim projektilima ili snajperskom vatrom gađao čak i njih.

Granatiranje Markala

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, ranjena 144 civila. U masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginulo je 43, rajena 84 civila.

Nisu bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole "Prvi maj“ (danas OŠ "Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen 21 civil.

U eksplozijama granata ispaljenim na grad, ginuli su mališani koji bi izašli kako bi udahnuli svježeg zraka i družili se sa vršnjacima nakon dana i noči provedenih u podrumima i skloništima.

Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikobala je na sasvim neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.

Haške presude

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.

Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i vojni vođa VRS-a Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor.

Na istu kaznu zatvora prvostepeno je pred Haškim tribunalom, uz ostalo, za teroriziranje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima osuđen komandant VRS-a Ratko Mladić.

U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.