Prošao je još jedan državni „praznik u Sarajevu“ kojeg su obilježile političke trzavice i sporenja. Jedan čovjek nije učestvovao u tome. Niko ga ni spomenuo nije, niti se on isticao u svekolikoj promenadi patriotskih defileja na obilježavanjima mjesta koja simboliziraju historju jedne borbe za opstanak, niti je slalo svoje srceparajuće poruke. Salve čestitki začinio je Željko Komšić svojim govorom kojeg je izrekao pred zvanicama u Vijećnici na ceremoniji čestitanja praznika nezavisnosti Bosne i Herecgovine. Bosancima je poručio da nisu znali da su im i prijatelji postali neprijatelji, na način da prijateljuju sa njihovim neprijateljima, koji se ni ne kriju jer ne priznaju 1. mart kao državni praznik. Na taj njegov govor reagirao je samo Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova, inače lider stranke Narod i pravda (NiP), piše The Bosnia Times.
Dva krila „duboke države“
Čovjek koji šuti u ovim prazničnim vremenima je Nermin Nikšić, lider Socijal-demokratske partije (SDP) i predloženi mandatar Vlade Federacije BiH. Njegova kandidatura je na stand byu zbog kompliciranosti zakonskih procedura imenovanja premijera po kojoj tročlano Predsjedništvo Federacije BiH mora biti jednoglasno u svojoj odluci. Tako jedan od potpredsjednika, Refik Lendo, ne želi dati svoju saglasnost Nikšiću iako na svim parlamentarnim instancama blok stranaka koje ga podržavaju ima većinu. To je pravni paradoks i politički nonsens kakvih je pun Daytonski mirovni sporazum.
Paradoks je da se Nikšić odlučio krenuti ovim putem iako je mogao birati komforniji i sigurniji put da dobije premijersku funkciju da je pristao na koaliciju sa Strankom demokratske akcije (SDA) što mu je nudio, zapravo ga je u već dva mandata molio, Bakir Izetbegović. Međutim, oni koji prate Nikšićevu političku karijeru od kada je postao predsjednik SDP-a (2014.) on radi na promjeni matrice uspostave vlasti u BiH. Njemu su SDP ostavili u „amanet“ dvojica mnogo harizmatičnijih lidera od njega, Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić. I ne samo što su svojim personalnim sukobom ostavili urušenu stranku, već su na sve načine radili da mu kao lideru „slome vrat“, a SDP dodatno rasture.
Tako je Komšić osnovao svoju stranku (DF), a Lagumdžija podržao SDP-ove pobjegulje, poput Envera Bijedića iz Tuzle. I pored toga Nikšić je ostao na tronu, a SDP vratio u igru sa sve boljim i boljim izbornim rezultatima. Kruna njegovog liderstva je pobjeda Denisa Bećirovića nad Bakirom Izetbegovićem za člana Predsjedništva BiH. On je uspio okupiti desetak manjih stranaka koje su podržale Bećirovića u kampanji. Želeći im uzvratiti pristao je da ih vodi ka osvajanju vlasti na svim nivoima. Možda je Nikšić bio naivan kad se odlučio na ovaj put, jer nije znao da protiv sebe ima „duboku državu“ iza koje samo titularno stoji SDA, a stvarna moć je koncentrirana u rukama poratnih tajkuna i ražalovanih političara. Oni još uvijek nisu dovoljno raskrinkani pred javnošću i njihova je moć manje-više ostala neokrnjena. Strah da će se pod Nikšićevom premijerskom palicom njihova moć i kriminalno stečeni kapital raskrinkati, a možda čak i procesuirati, primovarava ih da svim silama spriječe njegovo imenovanje.
Iako je Nikšićev pohod na osvajanje vlasti, bez SDA (!), rezultirao formiranjem Vijeća minsitra, kao i Vladom u KSA, neka kadrovska rješenja ne impresioniraju javnost. Pored toga ponašanje Bećirovića, kao i dvojice lidera unutar Osmorke, Semira Efendića i Nermina Ogreševića, odmaže Nikšiću na ovom ionako teškom putu uspostave vlasti.
Sve to omogućava Izetbegoviću i Komšiću, čije su stranke dva krila „duboke države“, da cinično iz dana u dan, svojim populizmom Nikšiću „zagorčavaju život“. Međutim njihove metode klevetanja, blamaže i difamiranja Nikšića vraćaju im se u najgoroj varijanti.
Niti ga više vole, niti ga se boje
Tako je perjanica Izetbegovićevih botova Jasmin Mulahusić doživio da ga se reis Husein ef. Kavazović javno odrekne i distancira od njegovih poziva na javne proteste protiv predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu koji, po njemu, podržavaju Osmorku, odnosno Nikšića. Onda će nova perjanica i uzdanica SDA Haris Zahiragić izjaviti kako se Bošnjaci mogu „okrenuti prema Rusiji, Kini i Iranu“, to je primoralo samog Izetbegovića da se ogradi od takvih, kako je rekao, njegovih „lupetanja“.
I na koncu, samo dan nakon što se Komšić obrušio na „neke strance koji su nam se predstavljali za prijatelje, a podržavaju naše neprijatelje“, reis Kavazović je primio američkog ambasadora Michaela Murphyja u svoju rezidenciju gdje mu je dao podršku u njegovom radu.
Mnogo je primjera da populizam Izetbegovića i Komšića više „ne pije vode“. Sve to pokazuje opravdanost stava lidera opozicionih stranaka koji nisu željeli koalirati sa SDA. Takvu arogantnu politiku Izetbegović je davno započeo i ona je urušila među-bošnjački dijalog na kojem bi se mogao graditi probosanski blok, koji on sada zagovara. Mnogi smatraju da ga je na takav put arogancije odveo njegov politički uzor Recep Tayyip Erdogan, koji ovih dana doživljava najteže trenutke političke krize. Svi oni koji su ga voljeli, danas ga manje vole, a svi koji su ga se bojali danas ga se manje boje. Slično, ili isto se može reči i za Bakira Izetbegovića. Ako iko ima razumjevanje za njegove sada bezizlazno stanje, onda će okriviti njegovu suprugu Sebiju koja ga je zavadila sa narodom, a potom Komšića koji ga želi zavaditi sa ostatkom svijeta.
Zbog svega toga je bilo neminovno da se putevi uspostave vlasti Nermina Nikšića i Bakira Izetbegovića potpuno razilaze. Ko će uspjeti, još je neizvjestan ishod. Ali Nikšićev put je časniji i sigurno bar za bogdu realniji i poželjniji za Bosnu i Hercegovinu.
