Advokat Danilo Gregović koji je u Zagrebu prije četiri godine otvorio privatni Muzej ratne fotografije nazvan "Images of War" izjavio je da su ga pozvali da bude jedan od govornika na otvaranju izložbe posvećene ratnoj fotografiji koja je postavljena u metrou u Kijevu. 

- Na fotografijama su prizori s ratišta u Hrvatskoj, Bosni, Siriji te u Iraku. Izloženo je 70-ak fotografija. Pomislio sam kako je neobično vidjeti izložbu o ratu u zemlji u kojoj bjesni rat, nisam znao kakav će imati učinak - prenosi Jutarnji list svjedočenje svog reportera.

Suze u pogledu

- Međutim, svjedočio sam Ukrajincima kako gledaju izložene fotografije u suzama. Izložba je radi sigurnosti otvorena u podzemnoj željeznici. Nakon Kijeva odlazi u druge gradove u Ukrajini, među kojima su Dnjepar i Herson, a potom nastavlja dalje Evropom. Na otvaranju je bilo mnoštvo zvanica, novinara, njemačka ambasadorica u Ukrajini Anka Feldhusen i ambasadorica Htvatske Anica Djamić te zamjenici gradonačelnika Vitalija Klička. Budući da je riječ o glavnoj i vrlo frekventnoj stanici, mnogo ljudi prolazi onuda i mnogi se zaustavljaju - izjavio je Gregović.

Na put u Kijev krenuo je, doslovno, preko noći.

- Nazvala me novinarka njemačke radiostanice ADR. Ne znam, zapravo, kako su došli do mene. Pitala me mogu li im snimiti i poslati izjavu u vezi s izložbom ratne fotografije koju otvaraju. Snimio sam izjavu i nakon toga su me nazvali s pitanjem hoću li doći u Kijev. Trebalo mi je, doslovno, petnaest minuta da odlučim da ću ići, bio sam počašćen. Sa mnom je u Kijev išao i kreativni direktor Muzeja ratne fotografije, moj sin Marko, koji živi u Berlinu. I on je bez razmišljanja prihvatio poziv. Izložbu je organizirao lokalni sindikat ukrajinskih novinara, a finansirala zaklada Friedrich Ebert - rekao je on. 

Užasna noć

- Jednostavno, putuje se kroz Evropu s dva presjedanja. Potom dođete u Žežov uz poljsko-ukrajinsku granicu. Vozi se dvanaest sati. Oni su ponosni na stroge granične kontrole, pojačano provjeravaju ko im ulazi u zemlju, no i jako su ljubazni - kazao je on. 

Ipak, nije mu bilo baš ugodno.

- Bili smo u noćnim kolima, voz je jurio kao lud i treskao se, bila je to užasna noć, od spavanja nije bilo ništa. Ali, došao sam na odredište tačno u minutu, u 9:01. Povratak je bio nešto drukčiji. Kad se vozite vozom, čini se kao da ste bilo gdje na svijetu, ali prizori koje gledate kroz prozor posve su drukčiji - kazao je. 

Boravak u hotelu bio im je ugodan.

- Grad je zamračen, ali, imaju generatore, ima svjetla i rade liftovi. Uzbune su česte, ali tokom našeg boravka bila je samo jedna. Sirene nisu toliko glasne kao što su bile u Zagrebu i kraće traju, barem kako mi se činilo. Uokolo vlada napetost, ali hotel je svojevrsna oaza. Svi imaju generatore i skloništa, što navode i na svojim stranicama. Sve pomalo podsjeća na opsadu Sarajeva. U hotelu se opuštaju vojnici u civilu, ali lako ih je prepoznati. Ima puno i humanitarnih djelatnika - priča Danilo.

Restoran ispod zemlje

Atmosfera je na ulici, kaže, uobičajena.

- Bili smo u restoranu, ali pod zemljom kad se sirena oglasila, i samo je dvoje ljudi ustalo od stola i otišlo, ostali su ostali sjediti. Pitao sam konobaricu za mišljenje, ali ona je rekla da smo ispod zemlje, da je to u redu - rekao je. 

Ono što je zapazio, kaže, jedna je poprilično neobična situacija.

- Ljudi su neprekidno gledali na krovove jer su se bojali da ledeni snijeg ne padne na njih, kao da su osjećali opasnost i od toga. Bio sam zatečen čistoćom grada. Nema opušaka cigareta, ljudi traže kante kako bi ih bacili. To je golem, nepregledan grad, milioni i dalje žive ondje i naizgled sve funkcionira normalno. Ulice su minimalno ispražnjene. Svi s kojima sam razgovarao, od hotelskog osoblja, preko taksista do novinara vjeruju da će rat završiti njihovom pobjedom, nisam primijetio ni trunku sumnje. Uzeli smo taksi do Buče koja je udaljena 20-ak kilometara, gdje su Ukrajinci dignuli u zrak most. Ali, za razliku od drugih gradova u Ukrajini i Vukovara koji je sravnjen sa zemljom, tu je razaranje tačkasto, u blokovima - rekao je on.

Fotografije Ron Haviva

Vraćamo se na samu izložbu. Danilo Gregović kaže o čemu je govorio na otvaranju izložbe.

- Ono za što se zauzimamo u našem muzeju jest da rat pripada muzeju. Ali, tamo je sada crno-bijela situacija kakva je svojevremeno bila i kod nas. Jedna je od teza da bi im trebao biti bliži ruski pacifist od huškača iz vlastitog dvorišta. Ali, trenutno nije situacija takva da bi se to moglo reći. Rat je tragedija, mizerija, a onima koji su pokopali djecu svejedno je jesu li im djeca žrtve pravednog ili nepravednog rata - ističe dalje.

Na izložbi su pokazane, među ostalim, i fotografije znamenitog ratnog fotografa Rona Haviva koje su i u fundusu zagrebačkog Muzeja rata. 

- Poznajemo se još iz Sarajeva. Kako su izložene u podzemnoj željeznici i njegove fotografije, organizator mi je rekao da postoji mogućnost da on dođe. Bio je u gradiću koji je na samoj granici, poslao sam mu poruku i našli smo se. Došao je na izložbu i održao sjajan govor. Rekao mi je da je jako sretan što se glas raširio i što smo mi pokrovitelji te izložbe. On smatra da je zadatak fotografije ne da te zabavi, nego da te poduči, da ti se rat smuči. To je poruka njegovih fotografija - kazao je.

Emocionalno je suzdržan čovjek, ali nakon otvaranja je došao do mene i zagrlio me. Potpuno je posvećen tome što radi. Njegove su fotografije odredile sudbine. Ona s predsjedničkim kandidatom u Panami koji je ubijen, razrezan pred njegovim očima bila je, mislim, među faktorima koji su odlučili da Amerika pošalje ondje svoje trupe. Druga je fotografija iz Bijeljine, gdje arkanovac, dok mu visi puška, cipelari ljude koji leže na cesti pokrivenih glava. Ta fotografija, doduše, nije tada imala efekta. Nemam iluziju da može promijeniti svijet bolje to nego apatija, cinizam još i gore. Uz Bijeljinu, izložene su fotografije Vukovara - priča Gregović.

Zlatna vrata

Na pitanje da li je ovo iskustvo koje nikada neće zaboraviti, potvrdno je odgovorio. 

The New York Times je upravo objavio reportažu o ljudima koji su se u ponedjeljak poslijepodne u Kijevu sklonili u skloništa, a jedno je od njih i glavna stanica podzemne željeznice. 

Nazvana je Zlatna vrata, prema utvrdi koja je služila kao ulaz u grad prije hiljadu godina.

Što se tiče muzeja koji je otvorio u Zagrebu, on kaže da je zatvoren jer ga je zemljotres razrušio i pitanje je koliko će trajati obnova. 

- Dotad muzej prebacujemo na internetsku platformu, što će omogućiti veću vidljivost - poručio je. 

Danilo Gregović, piše u njegovoj biografiji, advokat je, bivši sudija, šef kabineta prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova, a neko vrijeme i Globusov kolumnist. O ratnim fotografima Gregović je tada u razgovoru rekao: 

- Kvalitetni ratni fotografi su ljudi koji imaju i umjetnički talent i adrenalin koji im nije dovoljan u običnom životu pa onda odlaze u opasne zone gdje su ratovi, borba za život ili smrt - poručio je.

Istaknuo je i Rona Haviva.

- Vjerujem da ovakvi muzeji mogu pridonijeti osvješćivanju svih negativnih posljedica koje nosi rat. To je neka vrsta antiratne kampanje, rat prikazan iz rakursa žrtve, a žrtva je uvijek jednako pogođena, bez obzira je li žrtva pravednog ili nepravednog rata. Kad vidite ranjenog sirijskog izbjeglicu, ne znate kojoj političkoj opciji pripada, vidite samo njegovu nesreću. Osvijestiti taj segment jedan je od ciljeva izložbe i muzeja - poručio je. 

Veoma spor proces

Ron Haviv, koji je nagrađivani fotoreporter, nominiran je za nagradu Emmy i suosnivač Fotografske agencije VII, posvećene dokumentiranju sukoba i podizanju svijesti o pitanju ljudskih prava širom svijeta, a duže od tri decenije pratio je više od 25 sukoba. 

- Sve me to podsjeća na situaciju kakva je bila u Hrvatskoj 1991. godine i u Bosni 1992. - rekao je tada Haviv. 

Naime, Ron Haviv dobro je poznat publici Hrvatske, autor je nekih od najpoznatijih fotografija iz Vukovara, autor je knjige "Blood and Honey: A Balkan War Journal". Njegove su se fotografije koristile i kao dokumenti tokom suđenja u Haagu.

I on je mislio da su ratovi u Evropi gotovi.

- Nažalost, svi mi koji smo vjerovali u to, pogriješili smo - rekao je tada. 

Nedavno je na Ted Talku govorio da je tokom karijere dokumentirao tri genocida, u Ruandi, u Bosni te u Darfuru. Rekao je da on i njegovi kolege ratnim fotografijama pokušavaju pomoći ljudima da se suoče s onim što se događa i da eventualno spriječe sljedeći genocid. 

Kako ističe u razgovoru za Jutarnji:

- Svojim radom pokušavamo uticati na ljude, ali to je veoma spor proces i lekcija je koja se, očito, teško uči. Teško je provjeriti koliko zapravo imamo uspjeha - poručio je.