Dževad Ponjević iz Bužima donirao je bubreg rođaku Ademu i tako mu spasio život, čime je oduševio ne samo Bosnu i Hercegovinu, rodnu Krajinu nego i cijeli region, javlja Anadolija.
Ademu je otkazivao bubreg i morao je ići na dijalizu prethodnih 12 mjeseci. Dževad je bez imalo dvoumljenja pristao da mu pomogne te je nakon godinu dana priprema i hiljade pređenih kilometara prije nekoliko dana u njemačkom Minhenu uspješno obavljena transplantacija i sada se obojica polako oporavljaju.
Dževad je u razgovoru za Anadoliju ispričao da je presretan što je imao priliku da pomogne nekome u teškoj životnoj situaciji.
- Ponukan mišlju da ukoliko spasite jedan ljudski život, kao da se spasili cijelo čovječanstvo, nakon skoro godinu dana priprema, desetina pregleda i pretraga, pet odlazaka u Njemačku i pređenih skoro deset hiljada kilometara, iskušenja s koronom te odgađanja operativnog zahvata, hvala dragom Bogu uspješno je obavljena transplantacija bubrega koji sam darovao svom rođaku Ademu, mom drugom bratu. Obojica se osjećamo dobro. Nisam ništa izgubio, dobio sam još više snage, ljubavi i vjere u životu, a zahvaljujući, između ostalog, doktorima i medicinskom osoblju na susretljivosti i profesionalnom odnosu, od Bužima i Bihaća, do tima doktora u Minhenu, koji su uspješno uradili operativni zahvat - kazao je ovaj 42-godišnji Bužimljanin.
Kako je rekao, u skoro godinu dana osjetio je skoro stotinu uboda u tijelo, dao litru krvi i napominje da nije ni razmišljao o boli nego o tome da pomogne 41-godišnjem rođaku.
- Nakon nedavne transplantacije, ostao je ožiljak na tijelu u obliku smješka, da podsjeća na moju ljubav i radost koju osjećam prema svom rođaku Ademu, mom drugom bratu. Iza Adema su dvije borbe za život. Sada ga čeka normalan život i ljepša budućnost sa svojom lijepom porodicom. Izišao sam iz bolnice na kućni oporavak. I Adem je dobro, a ostao je još nekoliko dana na promatranju, pa ćemo zajedno na daljnju rehabilitaciju. Ništa mi nije bilo teško, nisam se umorio, nije mnogo ni boljelo. Najviše me zaboljelo kad sam se pojavio na vratima Ademove porodice, kada su njegova djeca rekla 'Gdje je naš tata?' Sreća, radost i osmijeh, tuga, bol i suze, bili su tada jači od mene. Veoma sam sretan jer sam od samog početka vjerovao u sretan kraj ove priče - ispričao je.
Nakon nekoliko neprospavanih noći od transplantacije, više nije prikovan za krevet.
- Mogu sada sam, istina još otežano, ustajati, radovati se opet pokretljivosti i normalnom uzdahu. Dok gledam kroz prozor ovu minhensku jesen, u mojoj Krajini mirišu pečeni kesteni i zrelo voće. Utjehu sam pronašao u knjizi jednog dobrog prijatelja koju nisam stigao pročitati. Osjećaj samoće odmah je nestao. Boravak u Minhenu u jednoj od najvećih njemačkih klinika bio je više nego ugodan, dijelom i iz razloga što u njoj radi mnogo medicinskog osoblja iz BiH i regiona. Lijepo je bilo vidjeti njihovu profesionalnost i spremnost da pomognu u svakom trenutku - kazao je Dževad.
Puževim korakom, prvi put nakon izlaska iz bolnice izašao je malo napolje, i, kako kaže, pluća su prodisala. Ipak, na kraju ističe kako je najsretniji što je pomogao rođaku.
Ipak, podsjeća kako mnogi nemaju priliku da dobiju novi bubreg te da na presađivanje organa u Bosni i Hercegovini čeka gotovo 300 pacijenata, a da je u prvih devet mjeseci ove godine urađeno tek šest transplantacija.
