Hasan Zahirović, porijeklom iz Brčkog i Zenice, stigao je u Češku prije petnaestak godina s jednim koferom i velikim snovima.
NA DANAŠNJI DAN
INTERVJU
Dobitnik je Čapekovog odlikovanja, a nedavno je dobio češko državljanstvo
Zahirović: Čovjek se u tuđini češće preispituje. Društvene mreže
Hasan Zahirović, porijeklom iz Brčkog i Zenice, stigao je u Češku prije petnaestak godina s jednim koferom i velikim snovima.
U trenutku dok razgovaramo, kaže nam kako je upravo tog dana dobio državljanstvo Češke. Ovaj talentirani umjetnik danas je jedan od najvećih stručnjaka za djela braće Čapek u ovoj zemlji. Zahirović je “čapekolog” odlikovan najvišim Čapekovim odlikovanjem u Češkoj.
Kako je izgledao Vaš put u Češkoj?
- Ružama posut jer sam na sve trnje već davno zaboravio. Ideja o studiranju u inozemstvu je oduvijek bila prisutna. Želio sam da malo bolje upoznam neku drugu kulturu, posebno jezik, da na njemu, osim maternjeg, mogu da čitam, razmišljam, prevodim. Iskreno, zavidio sam svima koji su imali priliku studirati vani. Lično sam morao da radim i da se „usput“ školujem u BiH. Vjerovao sam svojoj intuiciji, znatiželji i vrijednim rukama.
Danas ste jedan od najvećih stručnjaka za djela braće Čapek u toj zemlji…
- Tako Češi kažu. Čapek je, doduše, kratko živio, ali je djelom, bogatim društvenim i ličnim životom ostavio iza sebe zanimljivu stopu. Kad sam pomagao s identifikacijom „papirove“ ostavštine u Čapekovoj vili, otkrivali smo razne cijenjene lične dokumente, što je pobudilo veliku medijsku pažnju.
Dobitnik ste najvišeg Čapekovog odlikovanja, koliko Vam to znači?
- Nekad u djetinjstvu sam čuo u svojim rodnim podmajevičkim Rašljanima od jedne starice kako je rekla da je lako otići na hadž, ali ga je teško sačuvati. Kako sam zreliji, sve više o tome razmišljam. Šta znači stajati iza bilo kakve diplome i nagrade? Čovjek se u tuđini češće preispituje, tako da mi je ova nagrada pomogla da stabilnije i čvršće stojim na nogama u svojoj drugoj domovini.
Kako ste uspjeli postići toliko toga na jeziku koji Vam nije maternji?
- Strah je naš najveći neprijatelj, to vidim svugdje oko sebe, ja se nisam bojao. Vjerovao sam da ću naći posla da preživim, da ću osmijehom i ljubaznošću brzo steći nove prijatelje i „rodbinu“. U svijetu morate da znate i ko ste. To ljudi primijete i cijene. Uvijek punim ustima izgovaram svoje ime.
Koliko često dolazite u BiH, šta Vam najviše nedostaje iz naše zemlje?
- Koliko god puta da dođem, uvijek mi je malo. Nasreću, barem jednom godišnje dolazim s teatrom, nekim novim prijevodom, na konferenciju ili nešto slično. Moji najbliži i rodbina su naučili da samo „proletim“. Trudim se da obiđem i najmanji spomenik kod nas.
- Naša zemlja je prelijepa, šteta što imamo lošu politiku i što su nas podijelili jer uvijek shvatim kako smo srdačni i topli, ali izmanipulirani. Nikad mi neće biti jasno zašto čovjek mora da ode daleko da bude tako blizu svoje rodne grude. U Bosnu i Hercegovinu ne dolazim da jedem ćevape i pite. Sve što bi mi trebalo nedostajati je u mom srcu, pa i draga BiH je uvijek sa mnom, na svim mojim putešestvijama - rekao nam je Zahirović.