Zlatko Lagumdžija, bivši lider Socijaldemokratske partije (SDP) i nekadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija uputio je pismo visokom predstavniku Kristijanu Šmitu (Christian Schmidt).

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

- Uvaženi gospodine Visoki predstavniče, Smatram svojom građanskom dužnošću da vam se obratim ovim pismom, spreman da odgovorim na svaku eventaulnu nejasnoću kao i da dam dodatne argumente za ovde iznesene tvrdnje. Smatram da neke bitne činjenice morate imati u vidu ukoliko se usudite da u narednih nekoliko sedmica, dok traje predizborna kampanja, posegnete za Bonskim ovlastima i tako eventualno (ne)svjesno date vladajućoj četvorki pobjednički vjetar u leđa uz širenje daljih podjela i sukoba te udaljavanja Bosne i Hercegovine od NATO i EU.

Zašto ovo pišem

Prije svega treba znati zašto ovo pišem kada postoji toliki broj ljudi koji su trebali da urade svoj posao i to prije svega u za nas ključnim zemljama svijeta.

Zato što Visoki predstavnik mora znati neke bitne stvari koje su se događale u prethodne tri decenije. Sve ovo nije dovoljno gledati kao da je svijet počeo da se okreće dolaskom bilo kojeg kao i posljednjeg Visokog predstavnika u Sarajevo, a naročito kada tako brzo shvati da ovde ima posla sa “smećem” od političara a ne sa odgovornim i ozbiljnim državnicima?

Zato što vidim da je HDZ i Hrvatska uradila dobar posao na međunarodnoj sceni kako bi “prodali” argumente koji u konačnici vode ka daljoj radikalizaciji političke scene i podijeli zemlje.

Zato što oni koji “brane” državu ili nisu dorasli svom poslu ili imaju namjere koje nisu javno spremni priznati.

Zašto ovom prilikom moram skrenuti pažnju na pokušaje “reanimacije Vašingtonskog sporazuma” kao rješenja za novostvorene probleme oko izbornog zakona?

Iz pojedinih istupa u medijima, na žalost, postaje jasno da se u Republici Srpskoj u kojoj Dodik imenuje polovinu ministara koji po Ustavu moraju biti Bošnjaci i Hrvati, ne postavlja pitanje “legitimnog predstavljanja”. Tako su se svi problemi sveli na Federaciju koja se nastoji “vratiti na Vašingtonski sporazum” star skoro tri decenije koji je zaustavio rat Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog Vijeća Odbrane, a za koji je međunarodni sud u Hagu donio precizne presude da se, između ostalog, radilo o Udruženom zločinačkom poduhvatu.

Vratiti se u stvarnost

Pored toga treba napomenuti da je prilikom potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, davne 1994. godine, Predsjednik Klinton jasno rekao da u taj okvir poziva i Karadžićeve sljedbenike da se Vašingtonski sporazum sa “Federacije Bošnjaka i Hrvata” implementira na čitavu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Treba se podsjetiti da se, na žalost, Vašingtonski sporazum “utopio” u Dejtonski sporazum koji je mirovni i ustavni okvir u kojem danas živimo. Nemam namjeru ovdje prerano zaključiti da bi vraćanje na Vašingtonski sporazum mogao biti uvod u novi Dejtonski sporazum, ali se onda slijedeći logiku “povratka u prošlost” može postaviti i pitanje: pa kada se već vraćamo na "pred Dejtonska vremena" zašto se onda ne vratimo na Republiku Bosnu i Hercegovinu?

Sada je ipak važnije vratiti se u stvarnost i radi budućnosti podsjetiti na ključnu činjenicu da je pet godina nakon rata Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio Odluku o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Ta Odluka Ustavnog suda rezultira promjenama entitetskih ustava i ukida Federaciju kao entitet Hrvata i Bošnjaka a RS kao entiet Srba.

Na žalost pred nama se, kao duh iz boce, pojavljuje model, koji još niko nije vidio, a koji je za sad vidljiv iz medijskih istupa. Evidentno je da on predstavlja uvod u još veću krizu, razgradnju zemlje i segregaciju kakvu civilizovani svijet i novija historija ne poznaju, te da je taj “Sablasni Model” zasnovan na tri principa: prvo, vratimo se na Vašingtonski sporazum kao da je ovo stanje od prije 30 godina i da se pravi Federacija dva konstitutivna naroda dok je RS “ostavljena” Srbima; drugo, proberimo sa “Bosanskog Švedskog stola” i implementirajmo presudu “Ljubić” po jednostranoj interpretaciji kao da druge važnije i preciznije presude o diskriminaciji ne postoje; treće, zaboravimo da Federacija ima kantone koji treba da imaju uticaj koji im je dat samim federalnim konstruktom, a u kojem su oni zastupljeni direktno putem zastupnika koje biraju u Federalni Parlament.

Famozni limit od 3 post

Umjesto da vode ozbiljne i sadržajne razgovore sa čelnicima međunarodne zajednice, koji nam svima zajedno kroje novu izbornu luđačku košulju, domaći lideri koji su u raznim formatima učestvovali u pregovorima obraćaju se svojim potencijalnim biračima i spremaju se da napadnu eventualno nametnutu odluku kao da je oni sami nisu proizveli svojim (ne)činjenjem.

Tri su bitna elementa “Sablasnog Modela” koji za sada samo lebdi pred očima javnosti i to one koja ima volje i živaca da čita i sluša o ovoj temi.

Prvi, famozni limit od 3 posto oko kojeg su se skoro svi uhvatili kao da je to ključ cijele priče. I budali je jasno da međunarodnu zajednicu ne predstavljaju budale koje neće u tom dijelu sklopiti algoritam po kojem se i iz tih kantona mogu izabrati delegate po principu “pozitivne diskriminacije i okrupnjavanja tzv. malih kvota”. Na ovo nemam namjeru trošiti vrijeme jer se svakako “patrioti” i politikanti time dovoljno bave kako se ne bi bavili ničim važnijim.

Drugi, “prevrtanje” Ustavom Federacije definisanog modela da svaki kanton ukoliko ima izabranog predstavnika bilo kog naroda ima pravo i kvotu da ga delegira u Dom naroda u novi, neustavan, model proporcionalnog broja delegata po kantonima kao procent od ukupnog broja pripadnika svakog naroda u Federaciji.

To nije samo neustavno i suprotno modelu na kojem je taj Ustav svojevremeno pravljen i mijenjan, već dodatno pogoduje nacionalistickim i velikim nacionalnim strankama da dodatno homogeniziraju svoje biračko tijelo i fokusiraju se samo na dio teritorije Federacije. Obzirom da preko dvije trećine pripadnika bilo kog naroda živi u samo tri kantona onda je svakoj nacionalnoj stranci dovoljno da ostvari ozbiljnu pobjedu u samo tri izabrana kantona i da tako postane nezaobilazni dio izvršne vlasti. Osim toga, u pola od ukupnog broja kantona (i to ne najbrojnijih) živi preko 70 posto svih stanovnika Federacije kao i oko dvije trećine pripadnika svakog naroda pojedinačno. 

Drugim riječima po ovom “Sablasnom Modelu” nijedna veća nacionalna stranka neće imati potrebe da se kreće izvan tri “svoja” kantona a može još malo i da se “potrudi” u dodatna dva. Nije više toliko ni važno koliko je to otežavajuće okruženje za građanske i multietničke stranke, koliko je prevažno što se na taj način, izbornim zakonom, stimulira proces nacionalne homogenizacije i “mirnog etničkog čišćenja” otpočetog i Genocidom nedovršenog u ratu.

Ovo nije poziv da se zaustave ozbiljne izborne reforme

Treći, ničim izazvano “podizanje” broja zastupnika za nominiranje čelnika izvršne vlasti sa 6 na 8 je najgrublji pucanj u “mirenje građanskog i nacionalnog” na putu ka normalnoj državi Evropske Unije. To samo po sebi vodi ka pravljenju tri vlade unutar jedne po sličnom modelu po kojem je poslije Vašingtonskog sporazuma postojala “jedna Vlada” koja je unutar sebe imala dvije funkcionale vlade. 

Liste kandidata koje je objavila Izborna komisija svakome ozbiljnom ukazuju da će sve stranke izvan HDZ grupacije imati 3 do 5 delegata u Klubu Hrvata tako da dizanje broja delegata potrebnog za učešće u izvršnoj vlasti sa 6 na 8 ima za cilj samo jačanje HDZ i SDA, te eliminaciju stvarnih građanskih i manjih umjerenih nacionalnih stranaka. Ovdje, za sada, nema potrebe elaborirati činjenicu da po ovom modelu, onaj ko se prvi sjeti i uspije da homogenizira biračko tijelo Srba, ima šansu da bude ključni igrač u (de)blokadi svake buduće Federalne vlasti.

Da ne bi bilo nesporazuma – ovo nije poziv da se zaustave ozbiljne izborne reforme nakon izbora. Naprotiv.

Ono što je apsolutno neprihvatljivo je proglasiti izbore, zaključiti kandidatske liste i onda razmišljati kako da promijenite izborna pravila po kojima će se bitno mijenjati način implementacije rezultata i konstituisanje izvršne i zakonodavne vlasti.

Sumnjam da bi u odlučujućoj fudbalskoj utakmici nekome palo na pamet da na poluvremenu odluči da se drugo poluvrijeme nastavi na košarkaškom terenu.

Za svaku pohvalu je nastojanje da se vrši tehničko poboljšavanje izborne regulative u cilju sprječavanja krađe glasova i jačanja integriteta čitavog izbornog procesa. Tu se i u preostalih 5-6 sedmica puno toga može uraditi.

Ali to je svakako nova tema koja nije toliko dramatična kao mogućnost urušavanja perspektive postojanja države i društva zajedničkih vrijednosti u korist produbljavanja sukoba, podjela i povratka u prošlost.