Polaganjem cvijeća na šehidsko mezarje Karhimani u Pazariću, te na spomen – obilježje na Brezovači obilježena je godišnjica pogibije Smaje Some, najstarijeg borca na Igmanu, legendarnog diverzanta, te Čedomira Bate Domuza, jednog od prvih komandanata odbrane Igmana, dobitnika najvećeg ratnog odlikovanja „Zlatnog ljiljana“, nosioca Ordena zlatnog grba sa mačevima i Policijske medalje za hrabrost.
Polaganjem cvijeća na Brezovači prisustvovala je delegacija člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović, delegacija Kantona Sarajevo, saborci i prijatelji hadžićkih heroja i drugi gosti.
Cvijeće je prvo položeno na šehidskom mezarju Karhimani, gdje je ukopan Smajo Somo. O doprinosu odbrani najstraijeg borca Igmana, velikog heroja, koji je među prvim stao u odbrani domovine, govorio je saborac Nihad Šehić.
- Sa 65 godina Smajo Somo mogao je da bude izuzet svih obaveza. Čak nije trebao biti ni u Civilnoj zašiti. Saborci su ga molili da zbog godina odustane, da bude u pozadini, da radi nešto lakše, ali, on je baš htio da se bori s puškom u ruci, da bude diverzant, da radi najteže, da pomogne, i zaštiti mlade. On je jurišao ispred njih, govorio da njega metak neće. Kazivao je ako treba neko da pogine da to bude on, da se zaštite mladi. Ostala je priča o najstarijem borcu, diverzantu, legendi Igmana, Smaji Somi - kazao je Šehić.
O herojima odbrane BiH na Brezovači je govorio Zifet Dželko – Pidž, predsjednik udruženja „Zlatni ljiljani i Zlatna policijska značka“ općine Hadžići.
– Čedo je bio veliki profesionalac, izuzetno hrabar čovjek koji je srcem i dušom bio za BiH , za koju je i život dao. Govorio je ako pogine da ga sahranimo na Brezovači pored partizanskog spomen-obilježja, gdje su kosti 98 oslobodilaca Hadžića iz Drugog svjetskog rata. Tu do njega je Adnan Došlić, Čedin saborac. Čedo je živio za dan kada će se osloboditi Hadžići, ali to, na žalost, nije dočekao - kazao je između ostalog Dželko.
Dodao je da je Brezovača simbol Bosne.
- Ovo je Bosna u malom. Tu su kosti boraca iz Drugog svjetskog rata, a na istom mjestu borci iz posljednje odbrambeno-oslobodilačkog rata svih nacionalnosti - kazao je.
Počast Čedomiru Domuzu odali su i mladi MZ Binježevo, u kojoj je Čedo živio.
I Čedo i Smajo poginuli su isti dan, 30. jula 1992. godine.
Čedomir Domuz rođen je 30. marta 1960. godine u Binježevu - Hadžići. Poginuo je 30. jula 1992. na Rogoju - Trnovo, kao vojnik na dužnosti komandira izviđačko-diverzantskog voda, pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine.
Posthumno je 1992. odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“, a 1994. i „Ordenom zlatnog grba sa mačevima“.
Smajo Somo bio je najstariji borac Armije Republike Bosne i Hercegovine na Igmanu. Njegovi saborci pričaju da je bio toliko hrabar da se uopće nije ni krio kad bi neprijatelj rafalao po našim linijama. Govorio je: "Naprijed, momci, ne mogu nam ništa", a kažu da su to bile i njegove posljednje riječi kad je na današnji dan poginuo prije 30 godina.
Nažalost, i pored tolikog doprinosa u odbrani zemlje, Somo nije dobio ni jedno vojničko priznanje. Preko društvenih mreža njegovi saborci su pokrenuli inicijativu da Koordinacija boračkih organizacija općine Hadžići nadležnih upute zahtjev da se za doprinos u odbrani zemlje Somi dodjeli priznanje „Zlatni ljiljan“, najveće vojničko priznanje.
