Na prvu, izbori za članove savjeta mjesnih zajednica u nekom gradu ne zvuči nimalo privlačno niti vrijedno prostora većeg od omanjeg stupca u novini. Ipak, posljednje koji su održani u Banjoj Luci pozicija i opozicija shvatile su kao pitanje od najveće važnosti. Stranke su vodile intenzivne kampanje, u kreštanju su se međusobno nadjačivali Tanja Savić i Nataša Bekvalac, jer su ovi izbori prije svega bili pokazatelj za stranke šta mogu očekivati na općim izborima najesen.
Nakon uvjerljivog poraza ujedinjene opozicije na vanrednim izborima u Prijedoru krajem prošle godine, novi šok za opoziciju u RS: na izborima za članove savjeta mjesnih zajednica u Banjoj Luci SNSD ih je devastirao, otpuhao, ponizio pobjedivši na čak 44 od 57 biračkih mjesta.
Poraz u Banjoj Luci 2020. za SNSD-a je bio poput udarca u Ahilovu petu. Upravo je ovaj grad bio bastion ove stranke još od Dejtona, kada se manji entitet podijelio na istočni dio sa SDS-om na čelu, te zapadni s centrom u Banjoj Luci koji su u početku predvodili Dodik i Biljana Plavšić.
Ipak, valja se zapitati šta se desilo pa da samo dvije godine nakon velikog trijumfa Draška Stanivukovića, njegova opcija bude deklasirana. Prvi razlog je svakako tehničke prirode, što se mnogi građani Banja Luke žale da se i nije najbolje snašao na novom radnom mjestu i da je grad danas mnogo prljaviji, zapušteniji i neuredniji nego u vrijeme Radojičića.
S druge strane, nešto je i do ideologije i politika. Bivši gradonačelnik Banja Luke jeste bio oportunist koji se nikada javno nije suprotstavio Dodiku, ali on ipak nije bio Dodik. Radojičić je pripadao onoj staroj feli SNSD-ovaca, prije radikalno nacionalističkog zaokreta ove stranke. Iz njegovih usta nikada se nije moglo čuti huškanje ili plasiranje mržnje. Tako se ni lokalni izbori u Banjoj Luci 2020. nisu ticali nacionalnih pitanja, nego izbora između održavanja postojećih oligarhija i promjene, pri čemu se aktuelna vlast posebno kompromitovala nakon ubistva Davida Dragičevića i svih pokušaja zataškavanja i omalovažavanja njegovog oca koja su uslijedila.
S druge strane, nešto je i do ideologije i politika.
Bivši gradonačelnik Banja Luke jeste bio oportunist koji se nikada javno nije suprotstavio Dodiku, ali on ipak nije bio Dodik.
Radojičić je pripadao onoj staroj feli SNSD-ovaca, prije radikalno nacionalističkog zaokreta ove stranke. Iz njegovih usta nikada se nije moglo čuti huškanje ili plasiranje mržnje. Tako se ni lokalni izbori u Banjoj Luci 2020. nisu ticali nacionalnih pitanja, nego izbora između održavanja postojećih oligarhija i promjene, pri čemu se aktuelna vlast posebno kompromitovala nakon ubistva Davida Dragičevića i svih pokušaja zataškavanja i omalovažavanja njegovog oca koja su uslijedila.
A onda, nakon što je zasjeo u stolicu gradonačelnika, Stanivujović je, umjesto konkretnih rezultata u vođenju grada i korištenja toga kao zaloga za opće izbor da je drugačija, bogatija, uspješnija i pravednija RS moguća, odlučio da pokuša nadsrbovati Dodika. Slikao se ispred četničkih zastava, plivao za „krst časni“, litijašio po Crnoj Gori...I na kraju izgubio.
Jer Dodika je nemoguće nadsrbovati. Ne samo da je oko sebe već skupio i skoncentrirao sav srpski nacionalistički, antizapadni i radikalistički ološ koji se može naći s obje strane Drine, nego i čini ono što svakom srpskom šovenu srce grije – blokira državu Bosnu i Hercegovinu, kao prst i nokat sarađuje s Rusima, pljuje po Zapadu, veliča ratne zločince, najavljuje otcjepljenje RS.
Jedini mogući odgovor za nacionalističko takmičenej opozicije s pozicijom mogao bi se kriti u zaključku da je ona civilizirana i razumna RS koja ne nasjeda na Dodikov radikalizam, haos i tenzije brojčano zanemariva te da na njoj ne vrijedi graditi političku platformu.
No, ako je to zaista slučaj, onda je i opozicija u RS sama po sebi besmislena, a Dodik trajna personifikacija većinske volje u ovom entitetu. Ipak, rezultati izbora u Banjoj Luci 2020., ali i onaj nekadašnji, stari SNSD koji se na proevropskim politikama uspio se etablirati kao stranka, pokazuje da to i nije baš slučaj, nego da su Draško i PDP naprosto odlučili igrati na pogrešnu kartu.
Jedini mogući odgovor za nacionalističko takmičenje opozicije s pozicijom mogao bi se kriti u zaključku da je ona civilizirana i razumna RS koja ne nasjeda na Dodikov radikalizam, haos i tenzije brojčano zanemariva te da na njoj ne vrijedi graditi političku platformu.
No, ako je to zaista slučaj, onda je i opozicija u RS sama po sebi besmislena, a Dodik trajna personifikacija većinske volje u ovom entitetu. Ipak, rezultati izbora u Banjoj Luci 2020., ali i onaj nekadašnji, stari SNSD koji se na proevropskim politikama uspio etablirati kao stranka, pokazuje da to i nije baš slučaj, nego da su Draško i PDP naprosto odlučili igrati na pogrešnu kartu.
