Sela oko Bosanskog Grahova puna su starih neženja, ali Borislav - Boro Galić (61) nije jedan od njih, piše Srpskainfo. U mladosti je, priznaje, bio lola, nije mu ženidba padala ni na kraj pameti, ali kad je prevalio pedesetu odlučio je da okrene list. I dao se u potragu za Crnogorkom Saškom, svojom ljubavi iz mladosti.

Desila se priča sa hepiendom, kao iz zaboravljenih starih romana.

Boru je mučila samoća

– Nije da svih ovih godina nisam mislio na Sašku, ona je, ako ćemo pravo, ljubav mog života. Ali, kad sam bio mlad, nisam bio svjestan šta žena može značiti u životu muškarca – priča Boro.

Do pameti je došao tek kad je preko glave preturio rat, ranjavanje, izbjeglištvo i turobni povratnički život u opustjelom selu.

– Vratio sam se, među prvima, prije 20 godina. Prvo sam boravio u razrušenom Grahovu, dok u mom selu Maleševci nije obnovljena elektro-mreža i stvoreni kakvi-takvi uslovi za život – priča Boro.

U selu je zatekao srušenu kuću i devastirano porodično imanje. I rijetke komšije i rođake, mahom starije ljude, koji žive sami. Nema u Maleševcima nijedne mlade porodice, nijednog djeteta.

Više od borbe za goli život Boru je mučila samoća. I saznanje da će mu, kako dani i godine prolaze, biti sve teže.

– Prije deset godina sam prelomio i pozvao hotel u Herceg Novom, gdje smo u mladosti Saška i ja radili i gdje smo se upoznali 1985. godine. Našao sam našeg starog šefa i klupko je počelo da se odmotava – priča Boro.

Baka sa 21 unučetom

Ispostavilo se da je Saška odavno promijenila prezime, da je udovica i da ima odraslu djecu i 21 unuče. Nije slutilo na dobro, jer odmah su se pojavili komentari tipa: ne priliči baki, koja ima toliko potomstvo, da se ponaša kao šiparica.

Ali, Saška Bulatović (56) je čvrsto odlučila da kaže „ne“ tradicionalnim stegama. I da pruži još jednu šansu staroj ljubavi.

Napustila je rodnu Crnu Goru i došla u BiH, da u malom i skoro pustom povratničkom selu muze krave i pravi sir i kamjak. I da sa svojim Borom kući kuću ispočetka. Kao da su tek zakoračili u tridesete.

– Nisam ja ovdje prvi put vidjela selo i krave; porijeklom sam iz okoline Berana, iz stočarskog kraja – kaže Saška.

Bila je mlada djevojka, nije ni dvadesetu napunila, kad se „spustila“ na more, da radeći u hotelskoj kuhinji zaradi koji dinar. I tu je 1985. mlada kuvarska pomoćnica Saška upoznala stasitog, tek nešto malo starijeg, konobara Boru. Dogodila se ljubav, ona nevina, mladalačka. A onda ih je život odveo na različite strane.

– Boro se vratio u Bosnu, a ja sam se uskoro udala i već naredne godine rodila prvo dijete, a potom još četvoro. Došli su i unučići, a moj suprug je, nažalost, umro – priča Saška.