U specijalnom Centralnom dnevniku na Face TV, povodom Dana državnosti BiH, gostovao je i Bogić Bogićević. Između ostalog, Bogićević je govorio i sagi oko izbora gradonačelnika Sarajeva.
- Povukaoo sam se jednostavno jer su skoro godinu razgovarali sa mnom da prihvatim funkciju gradonačelnika koju ja nikada nisam tražio. Drugo, rekli su mi da imaju 4 političke partije, da imaju tamo većinu i prihvatio sam to iz dva razloga. Ja sam preživio ovdje opsadu Sarajeva, grad je pretvoren u strelište bukvalno, ubijani su ljudi kao glineni golubovi, ovo što je preživjelo je slučajno.
Grad je pretvoren u koncentracioni logor pred očima svijeta. Grad je nažalost vraćen u srednji vijek bez vode, struje, hrane ili telefona. A taj demokratski svijet je to gledao i slao nam humanitarnu pomoć kao da se ovdje dogodio zemljotres, poplava ili požar.
Mislio sam da imam dug prema tom gradu kao što i sada mislim, da bih možda mogao nešto pomoći gradu Sarajevu i drugi razlog u vrijeme tog izbora u BiH dnevno je umiralo oko 80 ljudi od korone. Mislio sam da nemam pravo da se ne angažujem. Međutim, taj prijedlog je bio neprihvatljiv i nepoželjan za aktuelne gradske vijećnike.
Ja nisam očekivao podršku svih. Oni koji su mene predložili ne znam kako nisu glasali za mene. Nisam se zanimao za to i njima sam se zahvalio kao predlagačima ali sam se zahvalio i građanima koji su mi tih dana davali podršku.
Oni su se predomolisli nakon dva dana i da ja to prihvatim, ja imam malo previše godina - rekao je Bogićević o neizboru za gradonačelnika Sarajeva.
Za one koji ne znaju, Bogić Bogićević je u javnosti je najpoznatiji po svom historijskom NE, koje je izrekao na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj u 12. marta 1991. godine kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u zemlji.
Formalno, tada je vojni vrh zemlje predložio podizanje borbene spremnosti, ali je stvarni cilj bio državnim udarom uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u Bosni i Hercegovini i vodstvo Makedonije na čelu s Kirom Gligorovim.
Bogićevićevo protivljenje tom prijedlogu historičari opisuju kao „sudbonosno“ jer su promiloševićevski članovi predsjedništva računali na njegov glas. Njegov glas protiv prevagnuo je u korist onih snaga koje su bile protiv uvođenje vojne uprave u zemlji.
Iz tog perioda datira i njegova izjava u kojoj je rekao „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji“.