Aušvic- suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću. Najzloglasnija „fabrika smrti“ nacističke Njemačke. Ako ste imalo učili historiju, odgledali „Pijanistu“, „Šindlerovu listu“, „Život je lijep“ ili neki od stotina dokumentaraca, onda znate o čemu je riječ. A, zapravo, ne znate ništa, ma koliko slika, statičnih ili pokretnih, da ste vidjeli.

Rediteljska ruka Spilberga ili Polanskog umije maestralno prenijeti dubinu ljudske patnje na veliko platno. No, sve to je neuporedivo s osjećajem jeze koji osjetite čim prijeđete onu čuvenu kapiju na kojoj stoji mudri, a zastrašujući natpis - „Arbeit Macht Frei“ (Rad oslobađa), koji vas uvodi u središte pakla.

Suština užasa

Ako ste laik, prizori koje zatječete nisu možda ono što ste gledali u filmovima. Dočekuje vas gomila ukusno poredanih zgrada od cigle, okruženih drvećem i uredno pokošenom travom.

- Nemojte da vas ovaj prizor iznenadi. Znate, ove su barake izgrađene prije dolaska nacista, ovdje je boravila poljska vojska, Nijemci su po okupaciji ove objekte pretvorili u logore - govori mi vodič u Aušvicu Lukas Lipinski (Lukasz) kao da se pravda. Objašnjava da je logor prvo korišten za poljske zarobljenike, da bi nakon 20. januara 1942., kada je donesena odluka o „Konačnom rješenju“, tj. o potpunom istrebljenju Jevreja, bio ubrzano pretvaran u najveće jevrejsko stratište.

Ipak, kada uđete već u prvu od baraka dostupnih za javnost, nećete imati nikakve dileme na kakvom ste mjestu. Prvo što prođete je muzejski hodnik, u kome se nalaze fotografije izgladnjelih, obješenih, strijeljanih ljudi ili fotografije ljudi koji u rukama nose kofere, šerpe, namještaj… Očigledno potpuno nesvjesnih da idu pravo u smrt.

U sredini stoji mapa Poljske, s Aušvicom u sredini i ključnim centrima iz kojih su dovođeni zatvorenici. Neki su do Aušvica stizali za nekoliko sati, neki su putovali danima. Često uz malo vode i koru hljeba. Mnogi ne bi preživjeli sam put.

Obilazimo barake, danas muzeje, koje svjedoče o suštini izopačenog i monstruoznog karaktera nacističke ideologije. Sve ih nastoje očuvati u originalnom stanju.

Predmeti žrtava, kreveti, odjeća, koferi, gomila sačuvane obuće… Na koferima su žrtve ispisivale svoja imena, datume i mjesto rođenja. Vjerovali su da će jednog dana doći do njih, pa da ih prepoznaju i da se zna. Na jednom od njih piše Jena Bauman (Jenna Baumann), rođena 1939. Nije dugo poživjela.

Fotografije, stotine fotografija. Na jednoj od njih nacistički ljekar stoji ispred grupe tek pristiglih zatvorenika. Pokazuje rukom nadesno. Razvrstava ih. S desne strane fotografije vidimo drugu grupu zatvorenika kako odlaze u plinsku komoru. Put nadesno je put u smrt.

Fabrika smrti

Zatim nailazite na zid s fotografijama žrtava, s njihovim datumom rođenja, zanimanjem, datumom dolaska u logor i datumom smrti. Stotinama njih. Pedantni Nijemci su ažurno vodili podatke o svima koje su ubili ili će tek ubiti. Fotografirali bi ih po dolasku radi identifikacije. Logorska izgladnjivanja, šišanja naćelavo i mučenja potpuno su izobličila ove ljude, tako da ih uskoro više nisu mogli po fotografijama identificirati. Nacisti su se sjetili novog rješenja - da ih tetoviraju u svrhu identifikacije. Neki su preživjeli svega nekoliko dana, pojedini i nekoliko mjeseci. Rijetko ko da je premašio godinu.

- Sve smijete fotografirati, osim jedne prostorije - napominje vodič na početku obilaska.

- Šta je u toj prostoriji - upitah.

- Vidjet ćete kada dođemo do nje - odgovara on.

Dolazimo u tu prostoriju. Pokazuje na izlog s lijeve strane, svjestan da nije potrebno dodatno objašnjenje. Petnaestak metara prostora napunjeno je s nekoliko tona ljudske kose, mahom ženske. Primjećujem lijepo uvijene, plave pletenice? Kome li su pripadale? Nekoj djevojčici, djevojci, odrasloj ženi…? Ko li je u takvim stravičnim uvjetima razmišljao o uređivanju kose i želio biti lijep u najvećem paklu?

Nijemci nisu ništa prepuštali slučaju. Odmah po dolasku u logor, žrtve bi ostavljale na gomilu gotovo sve predmete koje bi ponijele sa sobom.

Nakon što bi ih ubili, revnosni njemački vojnici bi pregledali da nije kome eventualno ostao kakav prsten, lančić ili zlatni zub. I, dakako, ako bi plinsku komoru ili strijeljanje dočekali s kosom na glavi, ošišali bi je po ubijanju. Od kose su se pravili brojni predmet.

Bila je to čitava „industrija smrti“. Vodeće njemačke korporacije, od kojih većina djeluje i danas, aktivno su učestvovale u toj industriji. Logoraši bi danju odlazili u njihove fabrike kao besplatna radna snaga. Nakon što bi ih fizički istrošili, poslije nekoliko sedmica, maksimalno mjeseci, bili bi ubijeni. To su oni koji su zbog toga što su bili sposobni za rad imali sreću da požive malo duže. Mnoge bi ubili nekoliko dana po dolasku. Bolesne i nesposobne za rad ubijali bi odmah. Naravno, vojnici su industriji prodavali sve što se od žrtava moglo iskoristiti za daljnju proizvodnju - od tekstila, proteza do kose.

Srce pakla

Odlazimo u zloglasni Blok 11. On je služio kao zatvor. Zamislite zatvor u paklu Aušvica? Svaki od zatvorenika koji bi napravio i „najmanji izgred“ bio bi poslan u zatvor. Iz njega, uglavnom, ne bi izlazio živ. Ćelije za izgladnjivanje, ćelije u kojima su pacijenti morali stajati uspravno svu noć nakon što bi danju radili… Unutra je bila i neka vrsta improviziranog suda, koji je vodio Gestapo.

Presude su, uglavnom, bile smrtne. Ispred objekta je zid pred kojim su strijeljali žrtve u potiljak. To su bili oni sretni, koji su imali „lakšu“ smrt. Danas je tu spomen-obilježje na kojem se pale svijeće i ostavlja cvijeće. Posjetioci pred tim zidom stoje i mole se za ubijene.

Dalje nam Lukas pokazuje prostorije u kojima su vršili medicinska istraživanja nad zatvorenicima. Objašnjava da im je glavna preokupacija bila što brže pronaći način sterilizacije jevrejskih žena. Nacistima u luđačkoj, izopačenoj mržnji ni fizičko istrebljivanje Jevreja nije bilo dovoljno. I sterilizacija je mogla zatrebati.

Izlazimo izvan prostora bodljikave žice. Malo dalje, s desne strane, nalaze se barake u kojima su boravili njemački oficiri, a još malo dalje vila u kojoj je stolovao upravnik Aušvica, zloglasni Rudolf Hos (Hoss).

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak. Kroz četiri otvora njemački vojnici ubacili bi otrovni plin ciklon B. Žrtve bi, usljed gušenja, trovanja i u najgorim mukama, umirale i po 20 minuta.

U Aušvicu je ubijeno više od milion ljudi.

- Koliko je bilo stražara - pitam vodiča.

- U početku oko hiljadu. Kasnije nešto više od četiri hiljade - odgovara on.

Da, dobro ste pročitali. Tih 4.000 stražara ubilo je više od milion i po ljudi, nemoćnih pred silom oružja, straha, izgladnjivanja i mučenja.

- Kao da sam došao u središte pakla - govorim vodiču.

- Ovo je tek prvi krug - reče on.

Ovo je bio tek Aušvic I, administrativni centar. Kompleks se sastajao od tri glavna logora. Najveći užas je bio u onom drugom logoru, Birkenauu.

Nastavit će se…