Jaroslav Lindenberg (Jaroslaw) od 2018. je vanredni i opunomoćeni ambasador Poljske u Bosni i Hercegovini. Rođen je 1956. godine u Varšavi, gdje je završio magistarski i doktorski studij na Odsjeku za filozofiju i sociologiju.

Od kraja ’70-ih do kraja ’80-ih godina prošlog stoljeća bio je povezan s demokratskom opozicijom. U poljskoj diplomatiji radi od 1990. godine, pri čemu je obnašao ambasadorske i druge diplomatske pozicije u brojnim zemljama.

U intervjuu za „Avaz” Lindenberg govori o životu u BiH, iskustvima iz Poljske tokom komunizma, slici koja o njegovoj zemlji vlada u zapadnim medijima te potencijalima koje vidi u našoj zemlji.

Dijalog uvijek bolji

Od pada komunizma Vaša država Poljska ostvarila je znatan ekonomski i društveni napredak te se danas često ističe kao jedna od najuspješnijih tranzicijskih zemalja. Koja je to lekcija iz Poljske koju mi u Bosni nismo naučili?

- Vrlo je teško upoređivati situaciju Poljske i Bosne i Hercegovine početkom ’90-ih godina prošlog stoljeća. Mi smo tada prošli kroz mirnu i bez prolijevanja krvi političko-ekonomsku transformaciju od totalitarnog sistema do demokratije, od komunističke ekonomije do ekonomije slobodnog tržišta. Bio je to rezultat kompromisa, odnosno društvenog rješenja, sklopljenog između tadašnjih komunističkih vlasti i opozicije na „Okruglom stolu” 1989. godine.

Uvjet za uspješne reforme, koje su u to vrijeme zvali „šok-terapijom“, značilo je drastično smanjenje životnog standarda većine građana, zatvaranje neprofitabilnih državnih preduzeća i nagli porast nezaposlenosti, ali je postojala društvena sloga i spremnost na privremena žrtvovanja - u ime slobode, suvereniteta, demokratije i ubrzanog civilizacijskog razvoja.

Sve se to, međutim, odvijalo unutar iste države, čiji je kontinuitet očuvan - kako u smislu internog, domaćeg prava tako i međunarodnih obaveza. U slučaju bivše Jugoslavije situacija je bila potpuno drugačija. Politička i sistemska transformacija pojedinih saveznih republika bila je sekundarna nakon raspada jugoslavenske državnosti i nastanka na njenim ruševinama niza nezavisnih država. To se događalo u uvjetima oružanog sukoba - najdužeg, najkrvavijeg i najtragičnijeg baš u Bosni i Hercegovini.

Stoga, ako govorimo o „lekciji” koja bi se mogla naučiti ili, bolje rečeno, o iskustvu Poljske koje bi moglo biti dragocjeno za BiH, tada mi pada na pamet samo jedna misao: unutrašnji dijalog je uvijek bolji od sukoba - posebno oružanog, a realan kompromis uvjet je političkog i društvenog napretka.

Konzervativna ideologija

Građani Bosne i Hercegovini o Poljskoj uglavnom dobivaju informacije putem zapadnih medija, gdje se o ovoj državi najčešće izvještava kao o konzervativnom bastionu koji pruža otpor EU. Kako Vi, kao ambasador, gledate na ovo?

- Nebuloze koje o Poljskoj pišu u medijima u zapadnoj Evropi, a u kojima dominira ljevičarska ideologija, šokantne su i često dokazuju zlovolju ili neznanje - ili oboje. Slažem se, međutim, da je poljsko društvo (kao i društva mnogih zemalja centralne i istočne Evrope) pretežno konzervativno i glasa na demokratskim izborima za konzervativne stranke. Međutim, pitat ću - šta nije uredu s konzervativnom ideologijom?

Konzervativizam je poštivanje tradicije, historije, običaja i institucija koje su oblikovale generacije, a nisu ih izmislili revolucionarni ideolozi koji bi htjeli uništiti kulturu stvorenu u Evropi tokom mnogo stoljeća i zamijeniti je novom, ljevičarskom utopijom. Mi, Poljaci, ponosni smo na svoju zemlju i svoju historiju, kulturu i običaje, ali poštujemo druge tradicije i kulture. Je li patriotizam, koji je uvijek usko povezan s konzervativizmom, pogrešan i suprotan "evropskim vrijednostima"? Uostalom, Evropa je zapravo neka vrsta apstrakcije, jer su njenu historiju, kulturu i vrijednosti stvorili određeni narodi, a ne briselski birokrati.

Nadalje, budući da je osnovna društvena vrijednost konzervativizma porodica - shvaćena kao trajna zajednica žene i muškarca (brak) i djeca rođena iz te zajednice - postavit ću drugo pitanje: je li odbrana ovog tradicionalnog porodičnog modela, koji se trenutno odvija u Poljskoj, kontradiktorna ili u skladu s evropskim vrijednostima?

No, smatra se da, uz Mađarsku, LGBT zajednica u vašoj zemlji ima najgori položaj u EU...

- Često se kaže da je jedna od temeljnih "evropskih vrijednosti" tolerancija. U Poljskoj (osim u periodu kada nije imala svoju državnost) homoseksualni činovi nikada nisu bili kriminalizirani (a u mnogim zemljama zapadne Evrope ovaj kriminal je ukinut tek nakon Drugog svjetskog rata).

Treba se sjetiti da je Poljska stoljećima, praktički do Drugog svjetskog rata, bila višenacionalna i multikulturna zemlja u kojoj su različiti narodi (Poljaci, Ukrajinci, Litvanci, Rusi, Nijemci, Armenci, Židovi, pa čak i muslimanski Tatari) živjeli u slozi i gdje nije bilo etničkog ili vjerskog progona, gdje su se sklonili oni koji su progonjeni u svojim zemljama zbog svoje vjere. Bili smo primjer zemlje tolerancije, a takozvana Varšavska konfederacija, koju je poljski parlament (Sejm) usvojio 1573. godine, garantirala je puna prava i zaštitu države sljedbenicima svih religija, ne samo katoličkim. Bilo je to u vrijeme kada su u zapadnoj Evropi gorjele lomače i ljudi su se ubijali u vjerskim ratovima.

Lijep grad

Nezavisno od političkih tema, kako Vam se čini svakodnevni život u Sarajevu?

- Pandemija - bez obzira na to radi li se o Sarajevu, Varšavi ili drugim gradovima - mnogo nam je naudila. Općenito, međutim, u Sarajevu je život ugodan, jer je to grad "prijateljski nastrojen" prema ljudima, kulturno zanimljiv, arhitektonski neobičan (zbog povezanosti Orijenta i Zapada) i lijepo smješten, ne nadmašujući svojom veličinom i ne pružajući utisak giganta koji će progutati čovjeka.

Pokušavam puno hodati, koristiti automobil što je manje moguće, istraživati, razgovarati s ljudima, a u slobodno vrijeme - istraživati i druga lijepa mjesta u Bosni i Hercegovini (a ima ih dosta). Samo je zimska sezona u Sarajevu veoma teška, ali ne zbog snijega i mraza, jer to imamo i u Poljskoj, već zbog užasnog smoga koji je opasan po život i zdravlje stanovnika.

Šta Vam u Bosni i Hercegovini najviše nedostaje iz Poljske?

- Sve što imam u Poljskoj, imam i u Sarajevu, uostalom putujem u Poljsku nekoliko puta godišnje. Jedino što mi nedostaje je moja porodica. Moja supruga ima posao u Varšavi, ima tamo i starije roditelje koje mora paziti, djeca su odrasla, tako da i oni tamo rade ili studiraju. Stranca može iritirati što mnoge stvari u BiH ne funkcioniraju kako bi trebale, ali barem za mene najveće blago vaše zemlje su ljudi: otvoreni, prijateljski nastrojeni, gostoljubivi, nesebični, uvijek spremni pomoći, ali i imajući svoj ponos, osjećaj ličnog i nacionalnog dostojanstva. Ovo posljednje čini mi se da povezuje narode Bosne i Hercegovine i Poljake.

Pravo je desno

Poliglota ste. Govorite engleski, francuski, bugarski, ruski, ali odlično i naš jezik. Koliko Vam je teško bilo savladati jezik ovih prostora, nebitno kako ga zovemo?

- Nažalost, s jezicima je tako, ako ih ne koristite, brzo ih zaboravljate. To se, naprimjer, dogodilo s mojim francuskim jezikom. Učio sam vaš jezik u Crnoj Gori. Poljaku nije teško naučiti slavenske jezike, ali ako znate nekoliko njih, lako vam se pomiješaju ili jedan "prekriva" drugi. U mom slučaju, prvo sam naučio ruski, zatim bugarski, koji je "pokrio" moj ruski, a zatim srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bosanski, koji je "pokrio" moj bugarski. Vaš jezik je sličan našem, ali postoji mnogo riječi koje zvuče isto ili slično i znače nešto drugačije. Zato zapamtite da, ako vas Poljak pita za smjer, riječ "pravo" na poljskom ne znači "pravo", već "desno"...

Vegetarijanac u Bosni

- Bosanska kuhinja je za mene mali problem, jer se kuhinja cijelog Balkana, ne samo u BiH, temelji na mesu ili eventualno na ribi, a ja sam vegetarijanac. Međutim, u prodaji ima dosta lokalnih vegetarijanskih proizvoda, koji imaju odličan okus, a jedu ih i moji gosti iz Poljske, uključujući i "mesoždere". Mislim na razne sireve: kravlji, koziji, ovčiji, posebno napravljeni na malim porodičnim farmama, kajmak (potpuno nepoznat u Poljskoj), na razne namaze, humus i tome slično, divne medove s planinskih livada, fantastične džemove. Hit je bestilj, koji moji gosti (i ja, priznajem), jedemo kašikama, bez hljeba - navodi ambasador Lindenberg.