Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, Komunističkoj partiji, kao predvodnici antifašističke borbe i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), bile su odriješene ruke da novu Jugoslaviju skroji po svojoj mjeri. Nakon što je prethodno tokom rata bilo određeno to da će se nova država organizirati kao federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine, na redu je bila transformacija društva, prema uzoru na Sovjetski savez, u socijalističku državu s Komunističkom partijom na čelu.

Prvi Ustav BiH

Predsjedništvo je 29. novembra 1945. godine u Ustavotvornoj skupštini proglasilo Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) i tom odlukom definitivno u Jugoslaviji ukinulo monarhiju s Petrom II Karađorđevićem i cijelom dinastijom Karađorđevića na čelu.

Partija se okrenula izgradnji zemlje. Najvažnije pitanje koje se pred njom postavljalo bilo je pitanje agrarne reforme.

Sljedeće godine 13. oktobra 1946. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu Narodne Republike Bosne i Hercegovine (NR BiH), čije će prvo zasjedanje biti 11. novembra, dok će 31. decembra 1946. biti donesen prvi Ustav NR BiH.

U Bosni i Hercegovini je nakon Drugog svjetskog rata počelo dolaziti do radikalne transformacije ekonomskog sistema. Privatne fabrike su nacionalizirane, bankama, vjerskim zajednicama, privrednim društvima ili imućnijim pojedincima nekretnine i imovina su oduzete. Privatno vlasništvo u ekonomiji bilo je ograničeno na obrte do pet zaposlenih. Zbog svog geografskog položaja u sklopu Jugoslavenske federacije, poslijeratna Bosna i Hercegovina je označena kao osnova za razvijanje vojne odbrane.

Namjenska industrija

To je značilo veliku koncentraciju Jugoslovenske narodne armije i razvoj namjenske industrije. Nakon Drugog svjetskog rata krenula je obnova i izgradnja razorene zemlje, grade se nove željezničke pruge, ceste, fabrike i hidroelektrane. Došlo je do ubrzanog razvoja industrije, posebno metalurške, namjenske, mašinske, prehrambene, tekstilne, proizvodnje lijekova, izgradnje elektroenergetskog sistema, hidrocentrala, novih gradova i fabrika, škola i visokoškolskih ustanova, bolnica, domova zdravlja, uspostavljen je sistem zdravstvene i socijalne zaštite za cjelokupno stanovništvo. Čitav taj ubrzani privredni i prometni razvoj značio je i širenje postojećih gradova te nastanak novih, kao i porast broja stanovnika u urbanim sredinama, te velike seobe iz ruralnih sredina.

Također, jedna od prvih reformi koje su izvršene u novoj državi bila je agrarna reforma kroz kolektivizaciju vlasništva u poljoprivredi i osnivanje zadruga, a prema uzoru na Sovjetski savez. Seljaci sa svojim manjim posjedima bili su primoravani ulaziti u radne zadruge zajedno sa svojom zemljom i sredstvima za proizvodnju. Na ovaj način se htjela povećati efikasnost poljoprivrede, s obzirom na to da je zemlji izašloj iz rata proizvodnja hrane bio jedan od najvažnijih zadataka.

No, proizvodnja se nije bitnije povećavala. Zbog niskog uroda i obaveznog otkupa, na koji su poljoprivrednici bili primorani, ostajalo je malo proizvoda za potrebe porodice zadrugara, koje su stoga osiromašile te im se pogoršao društveni položaj, što je eskaliralo buntom seoskog stanovništva širom zemlje, od kojih je najveća i najčuvenija bila ona oružana u cazinskom kraju 1950. godine. Na kraju su i same komunističke vlasti uvidjele da su zadruge neefikasan način poljoprivredne proizvodnje te su ih postepeno počele raspuštati.

Obavezni otkup počeo se ukidati tokom 1951. i 1952., a 1953. donesena je uredba o seljačkim radnim zadrugama i njihovoj reorganizaciji, koja je de facto značila ukidanje zadruga. Posljednje seljačke radne zadruge nestale su do kraja pedesetih godina.

Ustavna reforma

Godine 1953. došlo je i do ustavne reforme koja je imala za cilj ugrađivanje socioekonomskog modela samoupravnog socijalizma u Ustav. U Narodnoj skupštini FNRJ, umjesto Vijeća naroda, uvedeno je Vijeće proizvođača u skladu s novim ekonomskim trendovima.

Jedno Savezno vijeće činili su poslanici koje su birali građani, a drugo poslanici koji su delegirali skupštine republika i dvije autonomne pokrajine. I Skupština Bosne i Hercegovine dobila je dva vijeća: Republičko vijeće i Vijeće proizvođača. Poslanici su se u Vijeća birali na izborima na kojima su građani glasali, čime se želio istaći demokratski karakter zemlje. Ipak, s obzirom na to da se glasalo samo za kandidate jedne partije i jedne ideologije, to je bilo daleko od istinske demokratije.

Sljedeći ustav donesen je 1963. godine, kao dodatni korak u učvršćivanju socijalističkog poretka i marksističke doktrine u same temelje države. U tom cilju i samo ime države je promijenjeno iz FNRJ u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), što će ostati njen službeni naziv do raspada. Za osnovu ekonomskog uređenja određeni su društveno vlasništvo, samoupravljanje i samoorganiziranje radnih ljudi.

Jedini izuzetak koji je napravljen po pitanju vlasništva je selo, gdje su zemljoradnici imali garantirano pravo na posjedovanje zemlje i sredstava za rad. Princip samoupravljanja zapravo nije bio reduciran samo na ekonomiju, nego je postavljeno kao organizacioni i funkcionalni princip cjelokupnih društvenih aktivnosti (zdravstva, školstva, kulture itd.). Sve političko-teritorijalne jedinice u državi (općina, srez, autonomne pokrajine, republike i sama federacija) proglašene su društveno-političkim zajednicama. U skladu s marksističkom doktrinom o “odumiranju države”, ukinut je hijerarhijski odnos između ovih zajednica i umjesto toga je uveden sistem međusobnih prava i obaveza.

Srpski unitaristi

Ova promjena Ustava desila se usljed samouvjerenosti da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno te da se snage sada trebaju potpuno posvetiti izgradnji samoupravnog socijalističkog društva. Ovakve reforme su išle u pravcu spuštanja ovlasti na niže nivoe kroz samoupravni model, od općine preko republike do federacije, kojim su sada dobili daleko širu autonomiju u odlučivanju i raspolaganju sredstvima upravljanja.

No, umjesto rješavanja nacionalnog pitanja, ove promjene formalnog ukidanja hijerarhijskih odnosa između nivoa vlasti i decentralizacije odlučivanja dovest će do velikog otpora u prvom redu srpskih unitaristički orijentiranih krugova koji su smatrali da se na taj način slabi državna zajednica i razbija jedinstvo srpskog naroda, što će biti uvod u nove sukobe u zemlji.

Šta je pisalo u Ustavu iz 1946.

Ustavom iz 1946. BiH je definirana kao “narodna država republikanskog oblika” te je dobila svoju unutrašnju organizaciju. Ustav BiH je bio istovjetan ustavima ostalih jugoslavenskih republika. U njemu su bili definirani državnost, teritorija, kao i to da BiH zadržava sva suverena prava koja saveznoj državi nisu data Ustavom FNRJ.

Ustav je naglašavao da će svi građani birači, muškog i ženskog spola, sve organe vlasti birati na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa. U Ustavu su se, također, garantirala neka univerzalna ljudska prava poput slobode vjeroispovijesti, prava udruživanja, obrazovanja, okupljanja... Prvi Ustav, za razliku od ZAVNOBIH-a, nije poimence spominjao narode koji žive u BiH.