Iako je do općih izbora u BiH ostalo još godinu i po, u javnosti se već otkrivaju karte ko bi mogli biti kandidati za Predsjedništvo BiH iz reda bošnjačkog naroda.

Jedino za koga nema nikakve sumnje da će biti kandidat - osim ako ga neka viša sila ne spriječi - jeste Bakir Izetbegović. Njegov čuvar fotelje u Predsjedništvu Šefik Džaferović u više navrata je jasno ponovio kako će Izetbegović biti kandidat te da se ne planira po drugi put kandidirati.

Historijsko iskustvo

S druge strane, potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović zamolio je predsjednika stranke Nermina Nikšića da se on kandidira za Predsjedništvo. Iako nije javno obznanjeno, poznato je to da o kandidaturi za Predsjedništvo razmišlja i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković. Također, kandidaturu uveliko razmatra i Haris Silajdžić, u vezi s čim i postavljanje Semira Efendića na mjesto lidera Stranke za BiH mnogi tumače u kontekstu Silajdžićevog plana da na izbore izađe sa što jačom političkom platformom.

Za kandidaturu za Predsjedništvo zainteresiran je i Denis Zvizdić, koji je na izlaznim vratima SDA, a kojem je bračni par Izetbegović spriječio nominaciju 2018. U stolici člana Predsjedništva sebe svakako vidi i SDP-ov Denis Bećirović.

Interes da se ponovo kandidira javno izražava i Mirsad Hadžikadić, a s uma ne treba smetnuti svakako ni Željka Komšića, za kojeg dominantno glasaju Bošnjaci.

Fahrudin Radončić jedan je od rijetkih koji su istakli da nije zainteresiran da se ponovo kandidira za Predsjedništvo.

Ono što dosadašnji rezultati izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva jasno ukazuju jeste to da postojanje mnoštva kandidata najveću korist donosi upravo SDA-ovim kandidatima.

Tako je na posljednjim izborima, u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva, Džaferović pobijedio sa svega 18 hiljada glasova više od SDP-ovog kandidata Denisa Bećirovića, i to uz brojne pritužbe i svjedočenja o krađi glasova u korist Džaferovića.

Osim Džaferovića i Bećirovića, kandidati su bili još i Fahrudin Radončić, Mirsad Hadžikadić, Senad Šepić i Amer Jerlagić te Željko Komšić, kao kandidat Probosanske stranke za hrvatskog člana.

Slična priča bila je i 2014., kada je Izetbegović, uz ponovo brojne dokaze o krađi glasova, pobijedio ispred Radončića s 46 hiljada glasova razlike, a pored njih bilo je čak još i sedam kandidata, te 2010., kada je Izetbegović zvanično imao 20 hiljada glasova više od Radončića, uz ponovo brojne pritužbe i nepravilnosti, te učešće još čak sedam kandidata, od kojih je na trećem mjestu završio dotadašnji član Predsjedništva Haris Silajdžić.

Lekcije za opoziciju

Kao što iskustva prethodnih izbornih ciklusa jasno pokazuju, kandidat SDA mogao je maksimalno računati na oko 250.000 glasova. To ne predstavlja ni trećinu ukupne biračke volje, ali je upravo podijeljenost opozicije bila garant da SDA, sa svojom stranačkom mašinerijom i budžetskom klijentelom, osigura dovoljan broj glasova da uđe u Predsjedništvo.

Stoga, umjesto ponavljanja grešaka iz prošlosti i rascjepkavanja glasačkog tijela, jedini razuman potez koji opozicija, koja jasno stoji nasuprot SDA, može napraviti jeste to da se usaglasi oko zajedničkog kandidata koji bi izašao na megdan Bakiru Izetbegoviću. U tom slučaju, poraz Izetbegovića, a pobjeda opozicionog kandidata bila bi gotovo sigurna.

Drugi krug

Ono što dodatno pogoduje SDA je i činjenica da je BiH jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja na izborima čelnika države nema dva kruga. Poenta ovog mehanizma je upravo da se osigura to da lider zemlje vlada legitimitetom natpolovične većine građana, nakon što se u prvom krugu odvoje dva najbolje plasirana kandidata.

Konačni izbori bošnjačkih članova Predsjedništva vjerovatno bi izgledali bitno drugačije da je građanima bilo omogućeno većinski izabrati jednog od dva najbolje plasirana kandidata iz prvog kruga.

Posljednji lokalni izbori u Sarajevu bili su dokaz da, kada joj se suprotstavi jedinstvena opozicija sa zajedničkim kandidatima za izvršne funkcije, SDA nema šanse.