Tokom nedavnog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, na svečanoj akademiji u Beogradu izložene su fotografije Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića. Pokušaj izjednačavanja njihove uloge tokom Drugog svjetskog rata nastavak je politike koja traje godinama, a čiji je cilj revizija historije ovih prostora. O ovim i drugim temama razgovarali smo s historičarem Alenom Zečevićem.

U Srbiji šute

Zečević je govorio o tome ko su bile najveće žrtve četničkih zločina, ali i sukobima na Bliskom istoku, pozivima na podjelu Bosne i Hercegovine…

Je li moguće staviti znak jednakosti između ove dvije ličnosti i dva pokreta, partizanskog i četničkog?

- Govoriti o partizanskom pokretu otpora fašizmu i četništvu u Drugom svjetskom ratu, kao dvjema ideološki bliskim pojavama, ne samo da je nemoguće nego je i povijesno neutemeljeno. Akademija održana u Beogradu sama po sebi ne predstavlja osobito veliko iznenađenje, jer narativ najvećeg dijela srbijanske političke scene već četvrt stoljeća u društvu oblikuje i afirmira misao o četničkom pokretu kao njegovoj političkoj i kulturnoj vrijednosti. Dovoljno je prisjetiti se inicijative za političkom i pravnom rehabilitacijom Mihailovićevog lika pred beogradskim sudom iz 2015. godine, kojom je ubrzan proces temeljite revizije povijesti i rezultata Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području.

U povijesnom smislu četnički pokret, koji je bio kontrarevolucionarne i kolaboracionističke prirode, diskvalificirali su svi strašni pokolji i zločini genocidnog karaktera počinjeni u njegovo ime. Osim toga, akademska zajednica u Srbiji prešućuje svom narodu notornu istinu da se Draže Mihailovića, koji je vrlo kratko bio i vojni ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije, odrekao i kralj Petar II, u vrijeme dok je boravio u Londonu. S druge strane, Tito je bio, a takvim ga ocjenjuje i ukupna svjetska povijest, antifašista pod čijim je političkim vodstvom i vojnom strategijom obrazovana snažna jugoslavenska država.

Koliko su javnosti poznati zločini četnika u Podrinju, Sandžaku i dijelovima Crne Gore u Drugom svjetskom ratu?

- Opće je poznata činjenica da su najveće žrtve četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu bili Bošnjaci, kako u BiH tako i Sandžaku, zatim Hrvati, te redom svi oni koji su ocijenjeni kao prijetnja homogenoj Srbiji. Prema nekim podacima, približno 70.000 civila, među kojima su žene i djeca, ubijeno je u sjevernim i istočnim krajevima Hercegovine, dolini Drine, Neretve i Lima, pešterskoj visoravni i rubnim dijelovima Crne Gore. Također, činjenica je da su žrtve četničkog pokreta bili i mnogi slobodnomisleći Srbi, vojnici, intelektualci i civili, o čemu govori obimna pisana građa i materijali. Ove informacije, očigledno, nisu poželjne da se kao takve nađu u udžbenicima povijesti.

Koliko je opasno da takve tendencije imaju podršku aktuelnih politika Srbije i entiteta Republika Srpska? Vjerujete li da će se istina moći odbraniti?

- Naši narodi su, ne tako davno, ulažući zajedničke žrtve u ujedinjenje i stvaranje velike Jugoslavije, 90-tih godina prošlog stoljeća na najgore moguće načine cijelom svijetu demonstrirali vlastitu političku nezrelost. Raspadom Jugoslavije nacionalizam i šovinizam, a tu svakako pripada obnova djelovanja četničkog i ustaškog pokreta, u društvima nastalim takvim procesima dobili su ozbiljne i progresivne forme. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, njihove su posljedice vidljive u gotovo svim segmentima društva. Pod utjecajem politika iz susjednih država potiču se separatističke i unitarističke akcije unutar etničkih korpusa, koje nerijetko bivaju podržane i od njima potčinjenih intelektualnih zajednica. Dakle, radi se o jednoj vrsti vrlo snažne i interesno uvjetovane sprege politike i akademske zajednice. Takvim tendencijama danas se, istina bez značajnije i masovnije podrške javnosti, suprotstavlja tek jedan manji dio nezavisnih intelektualaca. Situacija nije jednostavna. Možda će borba za nju trajati dugo, ali će povijesna istina sigurno biti odbranjena. Ona će se ostvariti isključivo kroz oslobađanje nauke i naučnog mišljenja od utjecaja ideologije. To je put koji nema alternativu, osim ako se naša društva većinski ne opredijele za ostanak u hermetički zatvorenim etnonacionalnim ''rezervatima''.

Približavanje stavova

Smatrate li da je u postojećim prilikama društvena katarza moguća?

- Premda već više od 25 godina njima upravljaju reakcionarni režimi, ohrabruje činjenica da se, uprkos tome, javljaju inicijative za integracijom i suočavanjem s prošlošću. To su vrlo smjeli pokušaji određenog broja nacionalizmom i podjelama neopterećenih studenata, koji se savršeno razumiju u pogledu budućnosti kakvu žele za građane svojih država. Takav su primjer oni divni mladi ljudi u Beogradu, okupljeni oko pozorišnog režisera, gospodina Zlatka Pakovića, koji predstavom posvećenoj istini o srebreničkom genocidu na pozorišnim daskama neumorno rade na mijenjanju društvene svijesti. Svakako, to je tek početak i bit će potrebno izvjesno vrijeme da se u postjugoslavenskim društvima stvori kritična masa dovoljna za neke korjenite promjene u tom smislu. To, kad je riječ o kontekstu zapadnog Balkana, nije usamljen slučaj i primjetni su značajni iskoraci u pravcu približavanja stavova po pitanju postizanja jedinstvenog pogleda na zbivanja iz nedavne prošlosti. O tome se vrlo malo govori i malo zna.

Kako komentirate slučaj ''Non-paper'' i prijeti li Bosni i Hercegovini raspad?

- Pojava tzv. non-paper dokumenta nije rezultat koincidencije, kao ni vrijeme u kojem se on pojavljuje. Njegov sadržaj nam nije rekao ništa novo. Planovi koji su tamo izneseni vrlo dobro su poznati u javnosti. Ono što je u ovom trenutku mnogo bitnije jeste odgovor međunarodne zajednice na ova zbivanja. Ona ima obavezu onemogućiti i sankcionirati svaki, pa i najmanji pokušaj ugrožavanja političkog i teritorijalnog integriteta BiH. Raspad o kojem se za potrebe dnevne politike govori u skupštinskim kuloarima nemoguć je iz više razloga. U BiH su ušle milijarde stranog kapitala, čija je sigurnost svjetskim moćnicima važnija od avantura Milorada Dodika. Osim toga, režimski centri u BiH nisu u obzir uzeli činjenicu da njihovi narodi ne raspolažu ljudstvom. Značajan dio su kao ekonomske migrante poslali u svijet, a najodaniji dio njihovog glasačkog tijela ozbiljno preispituje svoju hrabrost i lokalpatriotizam.

Znamo šta je agresija

Posljednjih dana svjedočimo obnavljanju nemira na Bliskom istoku i ofanzivi Izraela na teritoriju Palestine. Kako ocjenjujete ta zbivanja i izostanak reakcije u svijetu?

- Sve što se zbiva na Bliskom istoku već posljednjih 70 godina, kao i kretanja u cijelom svijetu, posljedice su globalnog geostrateškog inžinjeringa. Pozicija u kojoj se nalazi palestinski narod nepromijenjena je od 1948. godine. U tom periodu do danas, militarističkim i diplomatskim putevima, Izrael uz pomoć strateških saveznika provodi okupaciju teritorije na kojoj je narod Palestine stoljećima politički, kulturno i civilizacijski prisutan. Zanemarimo li činjenicu da se raketiranje i drugi oblici uništavanja tzv. legitimnih ciljeva u Jerusalemu vrše u ramazanu, što je samo po sebi sraman i necivilizacijski akt, trenutna zbivanja govore da ovaj konflikt ulazi u mnogo ozbiljniju fazu. Šutnja većeg dijela svjetske javnosti o nasilju na Bliskom istoku nam ne govori ništa novo. Mi u BiH vrlo dobro znamo šta je to za nas značilo u vrijeme agresije 1992.-1995. godine. Bilo bi nekorektno tvrditi da ne postoje nikakve reakcije i pozivi da se sukobi obustave, ali su one nedovoljno glasne. Mišljenja sam da bi stabilizacija regije Bliskog istoka morala biti jedan od glavnih fokusa svjetskih sila, jer bi održavanje takvog stanja moglo vrlo lako da izazove sukobe mnogo većih razmjera. To, želim da vjerujem, nije nikome u interesu.

Involviranje Turske u zbivanja na Bliskom istoku

Smatrate li da će se Turska uključiti i posredovati u ovim zbivanjima?

- U ovom trenutku Republika Turska je nesumnjivo vodeća zemlja kad je riječ o islamskom svijetu. Njen politički i ekonomski razvoj u posljednjih deset godina mnoge svjetske velesile je primorao da Tursku tretiraju kao ozbiljan i nezaobilazan politički subjekt globalne politike. Uzevši u obzir navedeno, mislim da bi ozbiljnije involviranje Turske u zbivanja na Bliskom istoku imalo presudan značaj u stabilizaciji cijelog regiona. Ona je, preuzimajući dominaciju u islamskom svijetu, najpozvanija da pruži svaki vid podrške narodu Palestine. U kojem obliku će to biti, nezahvalno je predviđati. Sudeći prema posljednjim izjavama turskog predsjednika, Turska neće ostati po strani u zbivanjima u Jerusalemu i rješavanju palestinskog pitanja.

Raspad o kojem se za potrebe dnevne politike govori u skupštinskim kuloarima nemoguć je iz više razloga.